Tko mjeri ljudsku patnju? Javnost sve više propituje vještačenja okrutnosti i “procjene boli” žrtava

Nakon svakog brutalnog zločina javnost ponovno ostaje šokirana ne samo samim djelom nego i načinom na koji sustav kasnije pokušava “izmjeriti” okrutnost, patnju i posljednje trenutke žrtve. Posebno ogorčenje izazivaju sudska vještačenja u kojima stručnjaci procjenjuju: koliko je žrtva patila, koliko je dugo bila svjesna, kada je nastupila smrt i je li riječ o “posebno okrutnom” zločinu.

Mnogi građani tada se pitaju: može li itko zaista egzaktno znati što se događalo u nečijem mozgu tijekom posljednjih sekundi života? I upravo tu počinje velika rasprava između prava, medicine i granica ljudskog znanja.

Neuroznanost još nema potpuni odgovor o trenutku gašenja svijesti

Iako je moderna medicina napravila golemi napredak, ni 2026. godine neuroznanost nema potpuno precizan odgovor na pitanje u kojem točno trenutku čovjek definitivno gubi svijest i kada se svi procesi mozga nepovratno gase.

Znanstvenici i dalje istražuju: koliko dugo mozak može registrirati bol nakon teških ozljeda, postoji li kratkotrajna svijest nakon srčanog zastoja, kako nastupa potpuna moždana smrt i koliko su individualne razlike među ljudima velike.

Poznati neuroznanstvenik Christof Koch godinama upozorava koliko je ljudska svijest i dalje jedno od najvećih neriješenih pitanja medicine.

Slično tome, britanska neurologinja Suzanne O’Sullivan ističe da medicina često može procjenjivati, ali ne i apsolutno dokazati subjektivni osjećaj boli i svijesti kod svakog pojedinca.

Upravo zato dio javnosti smatra da se u nekim sudskim postupcima vještaci ponekad ponašaju gotovo kao da “gataju” o posljednjim trenucima žrtava.

Jesu li procjene okrutnosti uvijek pouzdane?

Sudska vještačenja nužna su u kaznenim postupcima jer sudovi moraju procjenjivati težinu zločina. Problem nastaje kada javnost dobije dojam da se neke procjene predstavljaju kao apsolutna istina iako medicina sama priznaje određena ograničenja.

Kod posebno brutalnih slučajeva građani često ostaju zatečeni kada: okrutnost nije dovoljno strogo kvalificirana, kazne djeluju premale ili se tijekom postupka mijenjaju mišljenja vještaka.

Zbog toga se godinama vode rasprave o presudama i mogućim revizijama u predmetima koji su duboko potresli javnost, poput slučajeva: Dragan Paravinja, Edi Mišić, Dragomir Petrović ili Kristijan Aleksić. Što ako su vještaci podbacili i psihijatri i patolozi? Treba li se ponovno sazivati izvanredno vijeće za ovakve slučajeve da svjedoči 10 različitih vještaka?

U takvim slučajevima javnost često ne propituje samo počinitelja nego i kvalitetu vještačenja, kriterije procjene okrutnosti, dosljednost sudske prakse i odnos sustava prema žrtvama.

Patnja žrtava postaje i kolektivna trauma društva

Možda je najveći problem što brutalni zločini više ne ostaju samo privatna tragedija obitelji žrtava. U vremenu medija i društvenih mreža cijelo društvo emocionalno proživljava strah, gađenje, nemoć i osjećaj nepravde.

Ljudi se identificiraju sa žrtvama djecom, roditeljima, dostavljačima, slučajnim prolaznicima. I zato mnogi osjećaju da patnja više nije samo individualna nego kolektivna.

Kada javnost godinama gleda male kazne, beskrajna vještačenja, promjene iskaza, proceduralne greške ili relativiziranje okrutnosti, nastaje osjećaj da sustav ponekad više štiti proceduralna prava monstruma nego emocionalni mir društva i dostojanstvo žrtava.

Jesu li zakoni izgubili osjećaj za sablazan i okrutnost?

Veliki dio javnosti čita da su sudski vještaci skloni mjenjanju iskaza, kategoričnosti, krajnosti ali kako bi koristili monstrumima. Tko istražuje vještake? Oni nisu nepogrešivi a sud ih trretira nepogrešivima. Oni nisu nepotkupljivi ali ih ne istražuju.

Jednostavno su pravni pojmovi okrutnosti, sablazni i težine zločina, postali previše hladni, birokratski i udaljeni od zdravog ljudskog osjećaja.

Jer građani intuitivno osjećaju da postoje zločini koji nadilaze “obično” nasilje i ostavljaju trajnu psihološku ranu na cijelo društvo.

Zato raste podrška doživotnim kaznama, strožim kvalifikacijama okrutnosti, revizijama pojedinih presuda i reformi sustava vještačenja.

Vještaci nisu bogovi, ali bez njih sustav ne može

Važno je ipak reći da ni vještaci nisu neprijatelji društva niti osobe koje proizvoljno odlučuju o sudbinama ljudi. Njihov posao jest pokušati stručno objasniti ono što medicina i znanost trenutno mogu zaključiti.

Ali problem nastaje kada sustav njihove procjene počne tretirati gotovo kao nepogrešivu istinu, iako sama znanost priznaje da postoje granice ljudskog znanja.

I možda upravo zato javnost danas ne traži samo strože kazne nego i više iskrenosti sustava o tome koliko medicina zaista zna, a koliko još uvijek samo procjenjuje.

 Toni Eterović