Kada zločinci postanu uzori: Jesu li slučajevi Aleksića, Mlađana, Mišića, Rušića, Zavadlava i Buvela opasni za društvo?
Nakon brutalnih zločina javnost se uglavnom fokusira na kazne, istrage i detalje krvoprolića. No mnogo manje govori se o jednoj vrlo opasnoj pojavi mogućnosti da pojedini zločinci postanu uzori psihički nestabilnim osobama. Koje profile ljudi obuzima fascinacija ubojicama i može li u njima provuditi zločince?
U slučaju Kristijan Aleksić posebno je uznemirila informacija da je imao interes i fascinaciju za slučaj Srđan Mlađan, jednog od najpoznatijih hrvatskih ubojica. Upravo takve poveznice otvaraju ozbiljno pitanje:
mogu li medijski poznati zločinci postati inspiracija novim nasilnicima?
Fenomen “copycat” zločina
Svjetski forenzički psihijatri godinama upozoravaju na tzv. copycat efekt – pojavu u kojoj psihički nestabilne osobe počinju imitirati ili idealizirati poznate zločince. Američki forenzički psihijatar Park Dietz upozoravao je da dio nasilnika kroz zločin ne traži samo žrtvu nego: osjećaj moći, identitet, pažnju i osjećaj “važnosti”.
Kod takvih osoba često postoje: duboka frustracija, osjećaj odbačenosti, psihički poremećaji, opsesija nasiljem, fascinacija oružjem i identifikacija s ranijim ubojicama.
Slučajevi koji su potresli Hrvatsku
Upravo zato slučajevi poput:
Srđan Mlađan, Edi Mišić, Ante Rušić, Filip Zavadlav ili Dragomir Petrović
nisu ostali samo kazneni predmeti nego su postali simboli nasilja o kojima se godinama govori i raspravlja.
Problem nastaje kada dio psihički poremećenih osoba u njima ne vidi upozorenje nego: “snagu”, osvetu, kontrolu ili način da postanu poznati.
Opasnost romantiziranja nasilnika
Najveća opasnost nastaje kada društvene mreže, forumi i senzacionalizam počnu stvarati gotovo kult nasilnika.
Stručnjaci upozoravaju da se zločinci nikada ne smiju romantizirati ni pretvarati u “mračne legende”, jer iza njih ostaju: mrtvi ljudi, uništene obitelji, trajne traume i društvo koje godinama živi u strahu.
Posebno je opasno kada usamljeni i psihički nestabilni pojedinci počnu vjerovati da će upravo kroz nasilje postati: primijećeni, važni ili “jači” od društva koje ih je odbacilo.
Društvo kasno prepoznaje upozorenja
Velik problem je što društvo često ozbiljno reagira tek nakon tragedije. A mnogi stručnjaci upozoravaju da su kod dijela počinitelja ranije postojali znakovi: izolacije, fascinacije nasiljem, prijetnji, paranoje, psihičkog raspada i gubitka kontakta sa stvarnošću.
Većina ljudi nikada neće postati nasilna bez obzira na frustracije i probleme. No kod manjeg broja osoba kombinacija: psihičkih poremećaja, opsesije zločinima, društvene izolacije i identifikacije sa zločincima, može stvoriti vrlo opasnu eksploziju.
Društvo mora ozbiljnije shvatiti psihičke poremećaje
Ovakvi slučajevi ponovno otvaraju pitanje: prepoznajemo li dovoljno rano ljude koji psihički pucaju i razvijaju opasne opsesije?
Jer brutalni zločini ne nastaju uvijek preko noći. Kod dijela počinitelja godinama se nakupljaju: bijes, frustracija, paranoja, fascinacija nasiljem i osjećaj da su “protiv svih”.
Zato stručnjaci upozoravaju da prevencija mora početi mnogo prije tragedije kroz: psihijatrijsku pomoć, nadzor rizičnih osoba, ozbiljno shvaćanje prijetnji i odgovorniji odnos društva prema nasilju.
Toni Eterović
