U javnim raspravama o pravdi i kazni često se provlači zabluda da liberalni pravosudni sustavi zapadne Europe dopuštaju da najgori zločinci prođu nekažnjeno ili da se prerano vrate na slobodu. Slučaj norveškog masovnog ubojice Andersa Behringa Breivika dokazuje suprotno: zakon ima itekako moćne mehanizme da dokazano opasne ljude trajno i doživotno drži iza rešetaka. Prvi put su promjenili zakon tako je održiv Europski i Hrvatski zakon.
Dobio je 21 godinu ali neće izaći cijeli život
Da bismo razumjeli opravdani strah javnosti, moramo se podsjetiti 22. 07. 2011. godine – dana kada je Norveška doživjela najveću tragediju od Drugog svjetskog rata. Breivik je prvo aktivirao automobil-bombu ispred zgrade vlade u Oslu, usmrtivši 8 osoba i teško oštetivši četvrt u kojoj se nalazio i ured premijera.
Odjeven u policijsku odoru, prebacio se na otočić Utøyu gdje se održavao ljetni kamp mladeži Laburističke stranke. Tamo je hladnokrvno, bježeći za preplašenom djecom, vatrenim oružjem ubio još 69 osoba, većinom tinejdžera. U samo nekoliko sati, desničarski ekstremist oduzeo je 77 nevinih života i zauvijek zavio naciju u crno.
Paradoks maksimalne kazne i opravdani strah građana
Nakon uhićenja, javnost se suočila s pravnim šokom: prema tadašnjem norveškom zakonu, maksimalna zatvorska kazna iznosila je samo 21 godinu. Građani Norveške, ali i cijelog svijeta, s pravom su se pitali: “Je li moguće da čovjek koji je pobio 77 ljudi prošeće slobodno ulicom nakon samo dva desetljeća?” Strah građana nije utemeljen na pukoj želji za kaznom, već na realnoj procjeni opasnosti.
Ubojica nikada nije pokazao iskrenu empatiju prema žrtvama; svoje je postupke nazivao “nužnima”. Njegova fiksacija na ekstremističku ideologiju sugerira da bi, u slučaju izlaska na slobodu, odmah pokušao nastaviti svoj “rat”. Njegov povratak u zajednicu značio bi duboku re traumatizaciju obitelji žrtava i preživjelih.
Upravo zato je sud primijenio mjeru “forvaring” (preventivni pritvor). Ta kazna formalno iznosi 21 godinu, ali sadrži zakonsku odredbu da se može beskonačno produživati u blokovima od po pet godina – sve dok struka( psihijatrijski forenzičar) smatra da je zatvorenik opasan.
Utjecaj njemačkog pravosuđa: Model koji štiti društvo
U kreiranju ovakvog zakonskog okvira, Norveška se uvelike ugledala na pravnu tradiciju kontinentalne Europe, a posebno na njemačko pravosuđe. Njemački kazneni sustav odavno poznaje institut zvan Sicherungsverwahrung (sigurnosni pritvor).
U Njemačkoj, čak i kada osoba odsluži svoju primarnu zatvorsku kaznu, država je može zadržati u posebnom obliku pritvora ako psihijatrijski i forenzički stručnjaci procijene da je osoba i dalje iznimno opasna za društvo.
To nije kazna za počinjeno djelo, već preventivna mjera zaštite društva. Norveška je kroz forvaring prepisala upravo tu logiku. Time je poslana jasna poruka: ljudska prava zatvorenika se poštuju kroz humane uvjete smještaja, ali pravo društva na sigurnost ima apsolutni prioritet.
Randi Rosenqvist kao brana slobodi monstruma
Sustav je postavljen tako da politika nema utjecaj na to hoće li ubojica ostati iza rešetaka. Ta je odluka prebačena na egzaktnu znanost i pravosuđe. Legendarna forenzička psihijatrica dr. Randi Rosenqvist postala je ključna figura ovog procesa.
Kroz svoje redovite evaluacije, dr. Rosenqvist pred sudom svjedoči o ubojičinu nepromijenjenom psihološkom profilu, njegovoj sklonosti manipulaciji i trajnoj opasnosti koju predstavlja. Dokle god stručnjaci njezina kalibra potpisuju nalaze da je rizik od novog nasilja visok, norveški sudovi imaju čvrsto utemeljenje u zakonu, inspiriranom njemačkim modelom, da ovog čovjeka drže izoliranog do kraja njegova života. Zakon, dakle, ima snagu i način da najopasnije ljude izolira do smrti – tiho, stručno i posve legalno.
Pouka za domaće pravosuđe
- Kristijan Aleksić: Njegov slučaj ukazuje na nužnost uvođenja apsolutnog veta psihijatrijske struke kod uvjetnog otpusta kako visokorizični obiteljski nasilnici i ubojice ne bi prerano izlazili na slobodu zbog administrativnih propusta.
- Dragan Paravinja: Kao profil psihopatskog, repetitivnog seksualnog grabežljivca, on zahtijeva uvođenje post-kaznenog sigurnosnog pritvora. Time bi se spriječio njegov automatski izlazak na slobodu po isteku kazne ako forenzičari utvrde da su njegovi opasni nagoni i dalje aktivni.
- Filip Zavadlav: Kod osoba s teškim poremećajima ličnosti i složenom psihološkom pozadinom, rješenje je dugotrajni smještaj u kaznionicama s pojačanim terapijskim traktom uz obvezne reevaluacije stanja svakih pet godina.
Zakon, ne mora biti osvetoljubiv da bi bio učinkovit. Kada društvo prebaci moć donošenja odluka na egzaktnu znanost i stručnjake kalibra dr. Rosenqvist, najopasniji ljudi ostaju izolirani do smrti – tiho, stručno i posve legalno.
Pripremio Toni Eterović
