Psiholozi, sociolozi i medijski analitičari često upozoravaju da svakodnevno izlaganje ekstremnoj obiteljskoj drami, teškoj i melankoličnoj glazbi te sporom tempu punom patnje može ozbiljno pogoršati stanje kod osoba koje se već bore s depresijom ili anksioznošću. – piše TRT.
“Očajavajuća” glazba i emocionalna manipulacija
Turske serije koriste glazbu kao primarni alat za pojačavanje emocionalnog naboja. Skladatelji namjerno pišu duge, melankolične teme s teškim instrumentalima (poput violine i ney frule) koje prate scene plakanja, bezizlaznosti i patnje.
Kod depresivnih osoba, ovakva glazba djeluje kao okidač za ruminaciju (neprestano vrćenje negativnih misli). Umjesto da ponudi katarzu, ona produbljuje osjećaj tuge i beznađa.
Spori tempo i “zarobljavanje” uma
Zapadnjačke serije brzo rješavaju radnju, dok turske sapunice prakticiraju izuzetno spor tempo. Pogledi između likova koji traju minutama, dugi uzdasi i dramatične pauze dizajnirani su da drže gledatelja u stanju stalne napetosti.
Ovaj format stvara privid težine i sudbonosnosti u svakodnevnim situacijama. Osoba koja svakodnevno provodi sate u takvom usporenom, teškom emocionalnom stanju nesvjesno počinje preslikavati taj osjećaj “težine života” na vlastitu svakodnevicu.
Toksični odnosi i normalizacija traume
Mnoge popularne turske drame izravno se bave teškim psihološkim traumama, obiteljskim nasiljem, rigidnim patrijarhatom i posesivnošću koji se često maskiraju pod “veliku ljubav” ili “obiteljsku čast”. Stalno gledanje likova koji su žrtve spletki stvara naučenu bespomoćnost – osjećaj da se trudom ništa ne može promijeniti.
Zamka “binge-watching-a” i dopaminska ovisnost
Gledanje teških drama potiče lučenje hormona stresa (kortizola i adrenalina) tijekom napetih scena, nakon čega slijedi naglo olakšanje kada se problem privremeno riješi.
Ovaj neurokemijski vrtuljak stvara ovisnost o sadržaju. Osoba koja je depresivna koristi seriju kao bijeg od stvarnosti (eskapizam), ali umjesto odmora, njezin živčani sustav ostaje iscrpljen i dodatno anksiozan.
Evo ključnih turskih eksperata i institucija koji su javno istupili s ovim konstatacijama:
Prof. dr. Nevzat Tarhan (Poznati turski psihijatar i rektor Sveučilišta Üsküdar)
Profesor Tarhan jedan je od najglasnijih kritičara TV sadržaja u Turskoj. On javno upozorava da turske drame i “dnevni formati” sustavno uništavaju mentalno zdravlje obitelji. Tarhan ističe da ove serije u gledateljima namjerno bude stalni osjećaj sumnje i tjeskobe.
“Ove serije kod ljudi bude strah od braka, izazivaju sumnju u bračnog druga i potkopavaju temeljne vrijednosti koje drže obitelj na okupu.”, izjavio je. Prema njemu, stalna izloženost patnji i izdaji stvara kolektivnu paranoju i nesigurnost.
Tursko udruženje psihologa (Türk Psikologlar Derneği – TPD)
Udruženje je službeno reagiralo nakon eksplozije “psiholoških drama” (poput serija Istanbulska nevjesta, Djevojka iza stakla, Crvena soba), koje su rađene prema terapeutskim zapisima.
Izdali su javna upozorenja o kršenju etičkih kodeksa i opasnosti za publiku. Naglasili su da komercijalizacija teških ljudskih trauma i patologija na televiziji ne služi edukaciji, već “peče i produbljuje dramu”. Gledatelji s postojećim traumama ili depresijom gledanjem takvih sadržaja doživljavaju sekundarnu traumatizaciju.
Udruga za mentalno zdravlje Turske (Ruh Sağlığı Derneği)
Ova je udruga provela opsežno istraživanje među stručnjacima za mentalno zdravlje o utjecaju turskih serija na društvo. Rezultati su pokazali da turske serije dobivaju “jedinicu” (karnesi zayıf çıktı) kada je u pitanju utjecaj na psihu.
Stručnjaci su u izvješću naveli da hranjenje publike teškim patologijama i dramom nema nikakvu društvenu korist, već isključivo profitira na iskorištavanju ljudske patnje, što dugoročno iskrivljuje percepciju stvarnosti kod gledatelja.
4. Psihologinja Dilan Gül
U javnim istupima o fenomenu “ekranskog društva”, psihologinja Dilan Gül upozorila je na opasnost od desenzibilizacije (gubitka osjećaja) zbog svakodnevnih teških scena.
Stalna izloženost toksičnim odnosima, obiteljskim konfliktima i emocionalnom zlostavljanju u serijama dovodi do toga da ljudski mozak te anomalije počinje prihvaćati kao “normalan život”. Za depresivnu osobu to znači dodatno utapanje u osjećaju da je svijet mračno i beznadno mjesto.
Svi su složni stručnjaci Turske:
Zajednički nazivnik svih ovih istupa jest da turske serije funkcioniraju na principu emocionalnog dizajna koji namjerno crpi energiju gledatelja kako bi ih zadržao uz ekran. Ako sami turski stručnjaci, unatoč milijardama koje ta industrija donosi njihovoj zemlji, javno apeliraju da se ti sadržaji ograniče jer “truju društvo“, to je najjasniji dokaz da vaš osjećaj o “očajavajućoj glazbi i drami” nije subjektivan – on je znanstveno potvrđen.
Imperij, TRT
