Postoje rane koje ne nastaju od nesreće, nego od ljudi. Mnogi mogu podnijeti životne teškoće, gubitke i neuspjehe, ali izdaju osobe kojoj su vjerovali često opisuju kao jednu od najtežih boli koje su doživjeli.
Kada nas netko duboko povrijedi, prirodno je osjetiti ljutnju, prezir, pa čak i želju za osvetom. To nisu rijetke niti abnormalne emocije. Naprotiv, one su dio ljudskog odgovora na nepravdu. Problem nastaje kada te emocije ne ostanu prolazna reakcija, nego postanu trajno stanje uma.
Tada se postavlja važno pitanje: uništava li više osoba koja je nanijela bol ili osjećaji koje godinama nosimo u sebi?
Zašto su izdaje toliko bolne?
Izdaja nije samo događaj. Ona ruši nešto što je čovjek smatrao sigurnim. Može biti riječ o nevjeri, laži, manipulaciji, iskorištavanju ili napuštanju u trenutku kada nam je netko bio najpotrebniji. U svim tim situacijama ne gubimo samo odnos. Gubimo i dio povjerenja u vlastitu procjenu ljudi.
Zato mnogi nakon izdaje ne govore samo: “Povrijedio me.” Govore: “Kako sam mogao vjerovati toj osobi?”
Bol tada postaje dvostruka. Povrijeđeni smo zbog onoga što nam je učinjeno, ali i zbog osjećaja da smo bili prevareni u vlastitoj procjeni.
Ljutnja je normalna. Zarobljenost u ljutnji nije.
Psihološki gledano, ljutnja ima važnu funkciju. Ona nas štiti od pasivnosti i govori nam da je prijeđena neka granica.
No kada mjeseci ili godine prolaze, a osoba i dalje iznova proživljava istu nepravdu, događa se nešto zanimljivo: izvor boli više nije samo prošli događaj, nego stalno vraćanje tom događaju.
Carl Jung jednom je napisao da ono čemu se opiremo često nastavlja upravljati našim životom.
Drugim riječima, osoba koja nas je povrijedila možda više nije prisutna u našem životu, ali i dalje živi u našim mislima. I tada dobiva moć koju možda više ne zaslužuje.
Što prezir čini čovjeku?
Prezir se često doživljava kao oblik snage. Ljudi kažu: “Ne mrzim ga. Prezirem ga.”
No dugoročno prezir rijetko oslobađa. On održava emocionalnu vezu s osobom koju navodno želimo izbaciti iz života.
Paradoks je da ljudi ponekad godinama ostaju povezani upravo s onima koje najviše mrze. Njihove odluke, raspoloženje i unutarnji dijalozi i dalje se vrte oko te osobe.
To znači da rana nije zacijelila. Samo je promijenila oblik.
Zašto se javlja želja za osvetom?
Želja za osvetom uglavnom nije želja za zlom. U svojoj srži ona je želja za uspostavljanjem ravnoteže.
Čovjek želi da druga osoba osjeti ono što je on osjetio. Želi da bol bude priznata.
Želi dokaz da nepravda nije prošla nekažnjeno.
No istraživanja pokazuju da osveta vrlo rijetko donosi mir. Čak i kada osoba dobije priliku uzvratiti, zadovoljstvo je najčešće kratkotrajno.
Razlog je jednostavan: osveta ne mijenja prošlost.
Ona ne vraća izgubljeno povjerenje, godine, odnos ili osjećaj sigurnosti.
Oprost nije isto što i pomirenje
Ovdje nastaje jedna od najvećih zabuna. Mnogi odbijaju oprostiti jer misle da oprost znači:
- opravdati ono što se dogodilo
- zaboraviti
- ponovno vjerovati
- vratiti osobu u svoj život
No oprost nije ništa od toga. Oprost ne govori da je ono što se dogodilo bilo u redu. Oprost govori da više ne želimo nositi taj događaj kao središte vlastitog života.
Možemo oprostiti i nikada više ne razgovarati s tom osobom. Možemo oprostiti i zadržati granice. Možemo oprostiti i istovremeno zaključiti da odnos više nije moguć.
Koga najviše uništava dugotrajna ogorčenost?
Najčešće osobu koja je nosi. Ne zato što je ljutnja pogrešna, nego zato što kronična ogorčenost troši ogromnu količinu psihičke energije.
Osoba postaje:
- sumnjičavija prema drugima
- manje otvorena za bliskost
- emocionalno iscrpljena
- zarobljena u prošlosti
Ponekad čak i novi ljudi moraju plaćati cijenu starih rana. Nova ljubav, nova prijateljstva ili nove prilike promatraju se kroz prizmu stare izdaje.
Najteži oblik iscjeljenja
Najteži korak nije oprostiti drugoj osobi. Najteži korak je prihvatiti da se prošlost ne može promijeniti. Tek tada čovjek prestaje voditi unutarnje sudske procese koji traju godinama.
Viktor Frankl pisao je da čovjek ne može uvijek birati što će mu se dogoditi, ali može birati kakav će odnos imati prema onome što mu se dogodilo.
U tome se krije razlika između osobe koja ostane zarobljena u boli i osobe koja nastavi živjeti.
Dakle…
Izdaje, poniženja i duboke povrede ostavljaju trag. Nije realno očekivati da će čovjek odmah oprostiti ili zaboraviti.
Ljutnja, tuga i čak želja za osvetom mogu biti prirodni dijelovi procesa oporavka. Ali kada postanu trajni stanari našeg unutarnjeg svijeta, počinju nanositi novu štetu.
Ne zato što je druga osoba pobijedila. Nego zato što joj nesvjesno dopuštamo da i dalje zauzima prostor u našem životu.
Pravo oslobađanje ne događa se kada druga osoba pati.
Događa se onda kada njezina moć nad našim mislima, emocijama i budućnošću konačno prestane.
Toni Eterović
