Rat nije “zdravo stanje”. On je ekstrem u kojem se raspadaju uobičajeni moralni i psihološki okviri. Ljudi reagiraju pod prijetnjom, gubitkom i strahom koji su daleko iznad svakodnevnog iskustva. U takvim uvjetima ponašanja postaju grublja, impulzivnija i često okrutnija nego što bi bila u miru.
To ne znači da je sve “normalno”, nego da su granice pomaknute i pod ogromnim pritiskom. Ako je rat bolesno stanje psihoze postavlja se pitanje ima li normalnih u ratu? Treba li uopće suditi? Kako doći do pravde?
Ima li normalnih ljudi u ratu?
Tu je važno razdvojiti dvije razine:
1) Ljudsko razumijevanje
Ako netko gleda kako mu strada obitelj ili prijatelji, prirodna reakcija može biti bijes, želja za osvetom, čak i gubitak kontrole. Gabor Maté bi rekao da su takve reakcije duboko ukorijenjene u zaštitnim mehanizmima to je tijelo i psiha u ekstremnom stresu.
2) Pravna i etička odgovornost
Unatoč tome, moderno međunarodno pravo (razvijeno nakon Nürnberški procesi) jasno kaže: “Samo sam slijedio naredbe” nije opravdanje za teške zločine nad civilima.
To znači vojnici imaju određeni stupanj odgovornosti, zapovjednici imaju još veću, postoje granice koje se ne smiju prijeći, čak ni u ratu
Drugim riječima: možemo razumjeti kako nešto nastane ali to ne znači da to opravdavamo.
Je li osveta “normalna”?
Na razini impulsa da. Na razini djelovanja tu nastaje problem. Kad netko izgubi blisku osobu: bol traži izlaz, bijes traži metu, osveta daje prividan osjećaj pravde
Ali osveta gotovo uvijek produbljuje krug nasilja i prenosi traumu dalje.
Viktor Frankl je govorio da između podražaja i reakcije postoji prostor mali, ali presudan. U ratu je taj prostor sužen, ali nije potpuno nestao.
Postoje li “normalni” ljudi u ratu?
Da ali “normalnost” izgleda drugačije. U ratu možeš vidjeti:
- ljude koji pomažu drugima unatoč opasnosti
- vojnike koji odbijaju izvršiti nehumane naredbe
- pojedince koji štite civile, čak i “s druge strane”
Ali isto tako ljude koji pucaju pod pritiskom i ljude koji čine stvari koje nikada prije ne bi. Rat ne stvara nužno nove ljude on razotkriva granice onoga što ljudi mogu postati.
Kako bismo se mi ponašali da nam ubiju prijatelja pred očima?
Ne možemo biti sigurni. Ekstremne situacije mijenjaju percepciju, sužavaju razmišljanje i pojačavaju emocije. Zato ozbiljni pristupi (psihološki i etički) izbjegavaju jednostavne osude i jednostavna opravdanja.
Rat nije stanje u kojem ljudi funkcioniraju “normalno”. On je stanje u kojem se testiraju granice ljudskosti. Većina ljudi u takvim okolnostima reagira snažno, ponekad destruktivno.Ali to ne znači da nema izbora samo da je taj izbor teži nego u miru.
I možda je najpošteniji odgovor na tvoje pitanje: lako je suditi izvan rata ali je jednako opasno potpuno prestati suditi unutar njega.
Jer bez neke granice krug se nikada ne prekida.
Odgovornost “arhitekata rata”
Postoji širok konsenzus u međunarodnom pravu da najveću odgovornost nose oni koji planiraju, pokreću i vode rat. To uključuje političke lidere, vrhovne zapovjednike, donositelje strateških odluka.
Toni Eterović
