Rijetko tko se jednog jutra probudi i odluči mrziti. Mržnja gotovo nikada ne počinje kao svjestan izbor. Ona se gradi tiho, kroz odnose, priče i emocije koje čovjek upija prije nego što ih uopće zna preispitati.
U postratnim društvima to je posebno vidljivo
U postratnim društvima to je posebno vidljivo. Djeca ne nasljeđuju samo činjenice o prošlosti, nego i način na koji se o toj prošlosti govori ton, napetost, šutnju, gorčinu. Ono što počinje kao tuđa bol, s vremenom postaje njihov unutarnji svijet. Ljudi postaju zarobljenici mržnje jer im je nametnuta.
Gabor Maté bi to opisao kroz prizmu traume: dijete ne bira emocionalno okruženje u kojem odrasta, ali ga njegovo tijelo i psiha u potpunosti upijaju. Ako je okruženje prožeto strahom, nepovjerenjem ili neizgovorenom ljutnjom, dijete uči da je svijet opasno mjesto i da je distanca ili mržnja oblik zaštite.
Tu nastaje prva zamka. Mržnja se ne doživljava kao destruktivna, nego kao nužna. Kao nešto što čuva identitet, obitelj, pripadnost.
Način gledanja svijeta
Kako vrijeme prolazi, ta emocija prestaje biti reakcija na konkretan događaj i postaje način gledanja svijeta. Ljudi koje nikada nismo upoznali dobivaju etiketu neprijatelja. Priče koje nismo osobno proživjeli postaju dio našeg identiteta.
Robert Enright upozorava da neobrađena nepravda ima tendenciju da se prenosi dalje. Ako osoba ne pronađe način da obradi bol, ona ostaje aktivna i često se nesvjesno prenosi kroz odnose, posebno na djecu. Tako mržnja postaje naslijeđe, a ne osobni izbor.
U tom procesu jezik igra ključnu ulogu. Rečenice koje se ponavljaju godinama, čak i kad su izgovorene usputno, oblikuju percepciju stvarnosti. Ono što počinje kao “oni su takvi” s vremenom postaje neupitna istina. Daniel Goleman bi rekao da se tu radi o emocionalnom uvjetovanju: mozak povezuje određene skupine s prijetnjom, i reagira prije nego što razmišljanje uopće počne.
Duboko ukorijenjene emocionalne reakcije
U takvom stanju ljudi često misle da su njihovi stavovi rezultat racionalnog zaključivanja, a zapravo su duboko ukorijenjene emocionalne reakcije. Mržnja tada više nije nešto što osoba ima nego nešto što upravlja osobom.
Ipak, ni Viktor Frankl ni Everett Worthington ne bi tu priču završili fatalistički. Obojica naglašavaju da, bez obzira na uvjete u kojima smo oblikovani, ostaje prostor izbora. Možda mali, možda težak ali stvaran.
Frankl je vjerovao da čovjek, čak i kada ne može promijeniti okolnosti, može promijeniti svoj odnos prema njima. Worthington ide korak dalje i pokazuje da se oprost može učiti kao proces ne kao spontani osjećaj, nego kao svjesna odluka koja se postupno produbljuje.
Mržnja više nije identitet
To ne znači da osoba treba zanemariti ono što se dogodilo. Naprotiv. Prvi korak izlaska iz mržnje nije poricanje, nego razumijevanje: što je stvarno moje iskustvo, a što sam preuzeo bez izbora?
U tom trenutku dolazi do jedne tihe, ali presudne promjene. Mržnja više nije identitet, nego stanje koje se može promatrati. A ono što možemo promatrati, možemo i mijenjati.
Najveća zabluda je misliti da ljudi koji nose mržnju to rade jer žele. U stvarnosti, mnogi od njih su je naslijedili, upili i godinama učvršćivali bez svjesne odluke.
Ali jednako je važno reći i ovo: iako nismo birali kako je mržnja ušla u nas, imamo odgovornost za to hoće li ostati.
I možda je upravo tu najvažnija razlika između onih koji ostanu zarobljeni i onih koji, polako i nesavršeno, počnu izlaziti.
