Brojni izvođači iz Srbije nastupaju pred hrvatskom publikom, osobito u Dalmaciji, Istri i na Kvarneru. Zašto dio njihovih menadžera izbjegava hrvatske medije i kakva pravila vrijede za estradu s obje strane granice?
Srbijanska estrada na Jadranu zarađuje milijune, ali novinarima često ne želi reći ni riječ
Hrvatska je posljednjih godina postala jedno od važnih tržišta za brojne izvođače iz Srbije. Dalmacija, Istra i Kvarner puni su klubova u kojima nastupaju popularna imena regionalne glazbene scene, a pojedini izvođači za nastupe, prema informacijama kojima raspolažemo, dobivaju 7.000 eura i do 20.000 eura.
Publike očito ne nedostaje. Hrvatski obožavatelji kupuju ulaznice, pune klubove i prate njihove karijere. Međutim, upravo zato postavljamo pitanje koje se u hrvatskim medijima sve češće nameće: zašto srbijanska estrada toliko teško nalazi nekoliko minuta za hrvatske novinare?
Problem nije u tome želi li netko dati intervju. Problem je u osnovnom bontonu. Novinar koji dolazi na događaj ne traži nečiji privatni život, bankovne račune ili obiteljske tajne. Često traži tek nekoliko rečenica o koncertu, publici, Hrvatskoj, glazbi ili aktualnom nastupu.
Tko dolazi u Hrvatsku, a tko izbjegava hrvatske medije?
Među izvođačima iz Srbije i regije koji nastupaju pred hrvatskom publikom nalaze se Voyage, Nucci, Nataša Bekvalac, Sanja Vučić, Indira Radić, Saša Matić, Sandra Afrika, Maya Berović, Aca Lukas, Milica Pavlović, Aleksandra Prijović, Tea Tairović, Barbara Bobak, Tanja Savić, Darko Lazić, Dragana Mirković, Mile Kitić, Desingerica, Relja Popović, Sergej Ćetković, Saša Kovačević i Jala Brat.
Svaki od navedenih izvođača u svakoj situaciji se ponaša jednako o komunikaciji s medijima. Izbjegava a neki se stide čak i na svom instagram storyiu pokazati kako im je bilo iako posjedujemo snimke svih klubova, osoblja i publike. Naših pet reportera je ovo ljeto sve pratilo kao publika. Dvoje su umirovljeni državni inspektori. Svaki klub su obišli.
Naš problem odnosi se na pojavu u kojoj se hrvatskim novinarima, prema iskustvima s terena, unaprijed onemogućava pristup izvođaču ili se daje do znanja da izjave nisu dopuštene.
Zašto hrvatski izvođači u Srbiji razgovaraju s medijima?
Ovdje nastaje zanimljiv paradoks.
Hrvatski izvođači koji odlaze nastupati u Srbiju u pravilu znaju da će biti dio tamošnje medijske scene. Poredaju se pred zid. Razgovaraju s novinarima, daju izjave, odgovaraju na pitanja o nastupu i publici te prihvaćaju činjenicu da su mediji dio javnog posla kojim se bave.
Zašto onda u Hrvatskoj za neke izvođače vrijede drugačija pravila? Ne tražimo nikakav poseban tretman. Tražimo jednak standard profesionalnog ponašanja.
Ako hrvatski pjevač može stati pred srpske novinare kada nastupa u Srbiji, onda bi bilo normalno očekivati da i izvođač koji dolazi u Hrvatsku pokaže jednako poštovanje prema hrvatskim medijima. Jedni od rijetkih koja takav odnos godinama pokazuje jest Neda Ukraden i Zdravko Čolić. Upravo zato taj primjer vrijedi izdvojiti kao primjer profesionalnosti i komunikacije s publikom i medijima.
Nije problem u publici – problem je u odnosu prema medijima
Posebno nam je žao fanova.
Hrvatska publika nije odgovorna za ponašanje pojedinih menadžera. Ona plaća ulaznice, dolazi na koncerte, prati glazbenike i omogućava im da na hrvatskom tržištu ostvaruju ozbiljne prihode.
Zato je teško razumjeti situaciju u kojoj se publika prihvaća, hrvatski novac prihvaća, hrvatski klubovi prihvaćaju, hrvatski organizatori prihvaćaju, ali se hrvatskim novinarima poručuje da nemaju pravo postaviti ni nekoliko pitanja.
Ako si dovoljno dobar za hrvatsku publiku i hrvatsko tržište, onda bi nekoliko pristojnih rečenica za hrvatske medije trebalo biti pitanje osnovnog bontona.
Menadžeri kao zid između izvođača i javnosti
Prema informacijama koje smo dobili iz jednog kluba, u pojedinim slučajevima upravo menadžment izvođača određuje da se izjave hrvatskim novinarima ne daju.
To je ozbiljna tvrdnja i zato je nećemo pretvarati u činjenicu prije nego što je dokumentiramo.
Ako menadžeri zaista sustavno određuju kojim se portalima daje izjava, a kojima ne, onda više ne govorimo samo o osobnom izboru pjevača. Govorimo o načinu upravljanja javnim nastupima i odnosu prema hrvatskom medijskom prostoru.
Tko određuje pravila? Zašto? Postoje li financijski, poslovni ili drugi interesi? Postoje li lokalni kriminalci savjetnici da ih dobijemo da ih predamo Uskoku?
I zašto pojedini portali mogu prijateljski razgovarati s izvođačima, dok drugi ne mogu dobiti ni jednu izjavu? Troje pjevača i managera je u Hrvatsku došlo toliko nadrogirano da nisu znali niti gdje je bina a kamoli publika. Oni su dovedeni, nisu došli.
Hrvatska plaća, Hrvatska pita
Ovdje nije riječ o tome da Hrvatska nekome treba zatvoriti vrata. Naprotiv.
Regionalna glazba pripada prostoru koji je desetljećima povezan. Ljudi putuju, slušaju istu glazbu, posjećuju koncerte i stvaraju prijateljstva preko granica.
Ali dobrosusjedski odnosi ne mogu značiti dvostruke standarde.
Ako Hrvatska svojim tržištem, publikom i klubovima omogućava izvođačima iz Srbije i regije velike prihode, onda je potpuno legitimno pitati zašto dio njihovih menadžera istodobno smatra da hrvatski novinari nisu vrijedni nekoliko minuta razgovora.
To nije političko pitanje.
To je pitanje kulture, profesionalnosti i poštovanja prema publici i medijima.
Blic i Kurir ih pitaju zašto nemaju nastupe u Srbiji, a hrvatski klubovi ih pune
Zanimljivo je promatrati i medijski paradoks. Dok se u pojedinim srbijanskim medijima može čitati kako pojedini izvođači nemaju dovoljno nastupa ili se govori o slabijoj koncertnoj aktivnosti, hrvatska obala tijekom sezone pokazuje potpuno drukčiju sliku.
Dalmacija, Istra i Kvarner postali su ozbiljno tržište za regionalnu estradu.
Zato ćemo u drugom nastavku otvoriti mnogo ozbiljnije pitanje: koliki su stvarni financijski razmjeri prekograničnog poslovanja estrade, tko organizira nastupe, kako funkcioniraju ugovori, koliko novca cirkulira kroz klubove i organizatore te postoje li pravilno prijavljeni svi poslovni tokovi?
Ne tvrdimo unaprijed da je bilo tko počinio kazneno djelo. Ali ako postoje sumnje u nepravilnosti, institucije imaju pravo provjeriti poslovanje.
Popularnost nije imunitet. Estrada nema imunitet.
Ni pjevač, ni menadžer, ni klub, ni organizator ne bi trebali biti izvan pitanja javnosti kada posluju na tržištu na kojem ostvaruju velike prihode.
Što se zapravo krije iza šutnje?
Možda se ne krije ništa.
Možda je riječ samo o lošoj odluci menadžmenta, strahu od neugodnih pitanja ili politici odnosa s medijima.
Ali upravo zato želimo odgovor. Ne želimo skandal proizvesti. Ne želimo napadati izvođače zbog toga odakle dolaze.
Ne želimo dirati u njihove fanove. Ne želimo stvarati politički sukob između Hrvatske i Srbije.
Želimo samo jedno: ista pravila za sve.
Ako hrvatski izvođač može razgovarati sa srpskim novinarima kada dođe u Srbiju, onda i izvođač iz Srbije koji dolazi u Hrvatsku može pokazati isti minimum poštovanja prema hrvatskim novinarima.
Jer Hrvatska nije samo tržište.
Hrvatska publika nije samo novac.
A hrvatski novinari nisu nevidljivi.
Moguć drugi nastavk vatreniji.
Pripremio Luka Turudić
