Europa se ovog ljeta suočava s ozbiljnom sušom, ekstremnim temperaturama i povijesno niskim vodostajima pojedinih velikih rijeka. Dunav i Sava sve su plići, požari iscrpljuju države, poljoprivreda trpi, a pitanje koje se sve češće postavlja glasi: ako čovječanstvo već desetljećima razvija tehnologije za modificiranje vremena – zašto ih sada ne koristi za proizvodnju kiše? Gdje su umjetni oblaci koje su zavjernici na velike spominjali?
Pitanje nije nimalo besmisleno. Umjetno zasijavanje oblaka doista postoji, koristi se u više od 50 država i znanstveno se istražuje desetljećima. Međutim, između mogućnosti da se poveća količina oborina iz odgovarajućeg postojećeg oblaka i mogućnosti da se iz vedrog neba napravi veliki kišni sustav postoji golema razlika.
Europa ostaje bez vode
Koliko je situacija ozbiljna pokazuje i ovogodišnje stanje europskih rijeka. Dana 20. 08. 2026. iz Save kod Sremske Mitrovice ponovno se pojavila olupina povijesnog parobroda iz prve polovice 20. stoljeća. Istodobno, izrazito niski vodostaji pogodili su velike europske rijeke, uključujući Dunav, stvarajući probleme plovidbi, energetici, poljoprivredi i riječnim ekosustavima.
Dunav je ovog ljeta na pojedinim dionicama dosegnuo iznimno niske vodostaje. Posljedice nisu samo prometne. Niski i topli vodostaji mogu predstavljati problem za riječne ekosustave, industriju i energetske sustave koji ovise o vodi.
To više nije samo pitanje hoće li brodovi moći ploviti. To je pitanje koliko je Europa pripremljena za dugotrajni nedostatak vode.
Je li moguća umjetna kiša?
Tehnologija poznata kao zasijavanje oblaka (cloud seeding) podrazumijeva unošenje određenih čestica u postojeće oblake kako bi se promijenili mikrofizički procesi u oblaku i potencijalno povećala količina oborina.
Svjetska meteorološka organizacija navodi da se programi modificiranja vremena, uključujući povećanje oborina, provode u više od 50 država. Međutim, rezultati ovise o vrsti oblaka, atmosferskim uvjetima i konkretnoj tehnologiji.
Drugim riječima: čovjek može pokušati iskoristiti postojeći oblak, ali ne može jednostavno proizvesti kišni oblak iz ničega.
Ne postoji stroj koji može „napraviti kišu iz vedra neba“
WMO vrlo jasno upozorava da je energija atmosferskih sustava toliko velika da današnja tehnologija ne može stvarati velike kišne oblake, preusmjeravati velike količine vodene pare prema određenom području niti kontrolirati velike vremenske sustave.
Tehnologije koje obećavaju takve velike i dramatične promjene vremena nemaju čvrstu znanstvenu osnovu.
Zato bi bilo pogrešno očekivati da će Europa jednostavno poslati nekoliko aviona iznad suhog područja i „napraviti kišu“. Ako nema odgovarajućeg oblaka i potrebnih atmosferskih uvjeta, zasijavanje nema što zasijavati.
Pa čemu onda služi zasijavanje oblaka?
U određenim okolnostima može imati smisla.
Kod nekih vrsta oblaka postoje znanstveni dokazi da se njihovom mikrofizičkom modifikacijom može povećati učinkovitost stvaranja oborina. WMO posebno navodi rezultate istraživanja zimskih orografskih oblaka i određene metode glaciogenog zasijavanja. Međutim, rezultati se ne mogu automatski prenijeti s jedne regije ili vrste oblaka na drugu.
Zato je zasijavanje oblaka alat za određene meteorološke situacije, a ne univerzalni lijek protiv suše.
Zašto ne napraviti umjetnu kišu za Dunav i Savu?
Ovdje problem postaje još veći. Dunav ima ogroman sliv koji se proteže kroz velik dio Europe. Ako želimo značajno povećati njegov vodostaj, nije dovoljno izazvati lokalni pljusak iznad samog Dunava.
Voda mora pasti na područje njegova sliva, prodrijeti u tlo i zatim kroz površinski i podzemni otjecaj doći do rijeke. Isto vrijedi za Savu.
Zato bi pokušaj umjetnog povećanja vodostaja velike europske rijeke zahtijevao djelovanje na ogromnom geografskom području i u pravom trenutku.
Jedan umjetno izazvan pljusak ne može riješiti hidrološku sušu cijelog riječnog sliva.
Problem je što su tla već isušena
U ekstremnim sušama postoji još jedan problem: čak i kada konačno padne kiša, velik dio vode ne mora odmah završiti u rijekama.
Suho tlo, visoke temperature, vegetacija i snažno isparavanje mogu „potrošiti“ velik dio oborine prije nego što ona postane značajan dotok u rijeke.
Zbog toga je hidrološka suša puno ozbiljnija od običnog manjka kišnih dana.
Europa je već imala ozbiljan znak upozorenja
Izvješće European State of the Climate 2025, koje su pripremili Copernicus Climate Change Service i Svjetska meteorološka organizacija, pokazalo je koliko je europski vodni sustav već pod pritiskom.
Tijekom 2025. čak je 70 posto europskih rijeka imalo ispodprosječne godišnje protoke, dok je godina bila među tri najsušnije godine za vlažnost tla od početka usporedivih podataka 1992. godine. U svibnju 2025. oko 53 posto Europe bilo je pogođeno uvjetima suše.
To znači da današnja situacija nije izolirani meteorološki događaj. Ona se događa na već opterećenom europskom vodnom sustavu.
A što je s požarima?
Suša i ekstremna toplina stvaraju idealne uvjete za širenje požara. Kada je vegetacija izrazito suha, čak i mala količina oborine može biti nedovoljna za stvarni oporavak ekosustava.
Europsko izvješće o klimi pokazuje da su šumski požari tijekom 2025. zahvatili oko 1,03 milijuna hektara, što je bila najveća zabilježena opožarena površina u Europi.
Zato pitanje umjetnog povećanja oborina nije samo pitanje poljoprivrede.
Ono je povezano s:
- vodostajima Dunava i Save,
- opskrbom pitkom vodom,
- poljoprivredom,
- hidroelektranama,
- riječnim prometom,
- šumskim požarima,
- industrijom,
- energetikom,
- zaštitom prirode.
Može li Europa učiniti više?
Europa bi trebala kombinirati meteorološko predviđanje, satelitsko praćenje, bolje upravljanje vodnim resursima, spremnike i akumulacije, obnovu močvara i prirodnih retencija, zaštitu podzemnih voda, smanjenje gubitaka u vodovodima i razvoj sustava za ponovno korištenje vode.
Zasijavanje oblaka može biti jedan od alata u određenim situacijama, ali ne može zamijeniti cjelokupnu vodnu politiku.
Zašto onda osjećamo da čovječanstvo ima tehnologiju za sve osim za vodu?
Zato što je tehnološki napredak često brži u područjima koja su tržišno ili strateški atraktivna nego u područjima gdje je problem fizički ekstremno velik.
Čovjek može poslati letjelicu na drugi planet, predviđati oluje pomoću satelita, modelirati atmosferu superračunalima i modificirati određene oblake.
Ali atmosfera je golem sustav.
Energija sadržana u velikim vremenskim sustavima višestruko nadilazi mogućnosti lokalne intervencije.
Zato je granica između „možemo malo utjecati“ i „možemo upravljati vremenom“ ogromna.
Najvažnije pitanje nije možemo li napraviti umjetni oblak
Možda će se tehnologije modificiranja vremena u budućnosti značajno poboljšati. Znanost ih i dalje istražuje.
Ali Europa se ne može oslanjati na pretpostavku da će jednog dana postojati tehnologija koja će pritisnutim gumbom vratiti Dunav, Savu, Rajnu ili Po na normalan vodostaj.
Ono što danas već imamo jesu sateliti, meteorološki modeli, hidrološki modeli, ogromni sustavi za mjerenje vodostaja i mogućnost boljeg upravljanja vodom.
Pitanje za Europu zato više nije samo: „Možemo li napraviti kišu?“
Pravo pitanje glasi:
„Jesmo li spremni upravljati vodom kada kiše nema?“
Jer ako se ekstremne suše nastave pojavljivati, problem više neće biti samo nekoliko tjedana bez kiše. Biti će to pitanje sigurnosti hrane, energije, prometa, gospodarstva, prirode i života milijuna ljudi.
A kada se iz Save počnu pojavljivati brodovi koji su desetljećima bili pod vodom, to više nije samo zanimljiva fotografija.
To je upozorenje koliko malo vode može ostati između čovjeka i ozbiljne hidrološke krize.
Toni Eterović
