Osam godina borbe jedne žrtve i četiri sutkinje koje su promijenile ono što se u Hrvatskoj činilo nezamislivim
Ovo nije obična priča o jednoj presudi. Ovo je priča o čovjeku koji je kao dječak ušao u crkvu vjerujući roditeljma i ljudima kojima je vjerovao gotovo kao vlastitoj obitelji, a onda desetljećima kasnije morao dokazivati da mu je upravo jedan od tih ljudi nanio traumu koja mu je promijenila cijeli život.
Cijeli život trauma. Osam godina trajala njegova pravna borba. Osam godina dokazivanja, čekanja, ponovnog vraćanja na najbolnija sjećanja i suočavanja s institucijom za koju je vjerovao da će barem nakon svega stati uz njega. Nije stala i odbacila ga je kao lažljivca.
Zato je ova pravomoćna presuda mnogo više od iznosa od 20.000 eura. Ona pokazuje da Crkva u Hrvatskoj više ne može biti nedodirljiva kada se pred sudom utvrdi odgovornost njezinih struktura. I upravo zato imena četiriju sutkinja koje su sudjelovale u tom dugom procesu zaslužuju biti zapamćena. Tročlano vijeće na čelu sa sutkinjom Jadrankom Matić, sutkinja Ksenija Jakovčević kao izvjestiteljica te sutkinja Lidija Bošnjaković poznata kao supruga Ustavnog suca Dražena Bošnjakovića.
Sutkinja Julijana Ponoš dvaput je sudila istom slučaju
U Splitu je sutkinja Julijana Ponoš dva puta vodila postupak u kojem je na kraju utvrđena odgovornost Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca na Svetom Duhu u Zagrebu i fra Gracijana Gašperova.
Prva presuda nije bila kraj. Viši sud ju je ukinuo i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.
Moglo se dogoditi da se sve ponovno izgubi u godinama čekanja, dokumentima, vještačenjima i proceduralnim raspravama. Ali sutkinja Ponoš u ponovljenom postupku ponovno je donijela odluku kojom je utvrđena odgovornost Provincije i fra Gracijana Gašperova. Biskupi nisu htjeli izgubiti Gracijana pokušalo se proglasiti žrtve nevjerodostojnima no javljalo se sve više.
Drugostupanjski sud u Zagrebu potom je potvrdio odluku. Za čovjeka koji je osam godina živio s osjećajem da protiv velike institucije nema nikakvu šansu, to je moralo biti nešto više od pravne pobjede. To je bilo priznanje da njegovu priču ipak netko mora saslušati jer su je odbacivali lažnom.
Četiri sutkinje i jedna poruka Hrvatskoj
U ovom dugom procesu sudjelovale su četiri sutkinje koje su, svaka u svojoj ulozi i u različitim fazama postupka, dovele predmet do pravomoćnosti.
Njihova uloga nije bila zaštititi ni Crkvu ni žrtvu, nego odlučiti na temelju dokaza.
I upravo je to najvažnije. Jer kada je protiv vas velika institucija, najteže je povjerovati da će sustav doista jednom pogledati sve dokumente, iskaze, vještačenja i prepisku i reći što iz svega toga proizlazi.
U ovom slučaju dogodilo se upravo to.
Sud je prihvatio ključne dokaze i utvrdio odgovornost. Za hrvatsko društvo to je važna granica. Crkvena odora nije imunitet. Crkvena funkcija nije imunitet. Institucija nije imunitet.
Gracijan Gašperov – čovjek kojega su mnogi doživljavali kao karizmatičnog
Ime fra Gracijana Gašperova u ovoj priči nije nepoznato.
Prema javno dostupnim informacijama, Gašperov je 2018. godine izbačen iz franjevačkog reda nakon crkvenog postupka zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Prvi je prijave protiv njega iznio fra Žarko Relota (gvardijan i policijski kapelan) a puno prije njega fra Ambroz Knežić koji je optužio ćitav red za prikrivanje i saznanja deset godina. Nažalost Knežić nakon što je dao iskaz u policiji je misteriozno umro “prirodnom smrću” kažnjavan, sankcioniran, strpan u dom jer “je nanio sramotu samostanu”
Ali upravo ovdje počinje pitanje koje nadilazi samog počinitelja. Gracijan je bio karizmatik, moćan, družio se sa brojnim HDZovcima, sa biskupom Barišićem koji ga je dva puta zaštitio od prijava, sa brojnim umjetnicima i uglednicima od Splita do Šibenika. Ima vrlo bogatu obitelj i cijeli kvart Meje je prikrivao njegove nepodopštine dok na red nije došla zadnja žrtva maloljetnik sa Meja čiji su roditelji u župnom zboru.
Jer ako je jedan svećenik mogao desetljećima biti dio sustava, ako su oko njega postojali ljudi koji su ga poznavali, ako su se pojavljivali signali i upozorenja, onda se mora postaviti pitanje što je institucija znala i kada je znala.
To pitanje nije napad na vjeru. To je pitanje odgovornosti.
Najbolniji dio priče počinje nakon razotkrivanja
Ono što je posebno teško u ovom slučaju jest ono što žrtva opisuje kao život nakon razotkrivanja. On tvrdi da nije doživio samo traumu seksualnog zlostavljanja, nego i novu vrstu pritiska nakon što je odlučio progovoriti.
Prema njegovim riječima, bilo je poniženja, stigmatiziranja, pokušaja unošenja razdora u obitelj i pritisaka da odustane. I da je za njega takva vrsta zlostavljanja bila gotovo strašnija od ove prve. Rekao nam je: “Najteže je kad moraš dokazati da je istina stvarno istina a uče te stalno o vjerovanju. Neke rane posebno ove ne mogu javno raznositi ali kad bi došlo do toga ne bi birao ni riječi ni termine.”
Tvrdi i da su pojedini crkveni autoriteti ismijavali njegove psihičke teškoće i suicidalne misli. Ako je čovjek koji je već preživio seksualno zlostavljanje doista slušao da protiv Crkve nema nikakvu šansu, onda se moramo pitati što takve riječi čine čovjeku koji se već nalazi na rubu snage.
Žrtva mi je opisivala trenutke o kojima danas teško govori. Ne zato što nema što reći.
Nego zato što mu se, tijelo i danas počne tresti kada se vrati u ta sjećanja.
Je li ga više povrijedio zlostavljač ili ono što je došlo poslije?
To je možda najteže pitanje cijele priče. Može li čovjeka seksualno zlostavljanje obilježiti za cijeli život? Može li ga dodatno slomiti institucija kojoj se obrati nakon što odluči progovoriti?
Zato je jedna od najpotresnijih rečenica koju sam čuo od ove žrtve upravo pitanje koje ni danas nema jednostavan odgovor: Ne znam je li me više zlostavljao čovjek koji me zlostavljao kao dijete ili sustav koji sam upoznao kada sam pokušao govoriti o tome.
Nadbiskupi koji nisu željeli susret sa žrtvom
U ovoj priči pojavljuju se i imena crkvenih poglavara koji su tijekom godina vodili Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Biskupi su bježali od žrtve kao kuge a i neki širili da je lažna žrtva.
Žrtva tvrdi da se sa Zvonimirom Puljićem, Draženom Kutlešom i današnjim nadbiskupom Zdenkom Križićem nije uspjela osobno susresti na način na koji je očekivala – kao čovjek koji je kao dječak bio dio crkvene zajednice i koji je desetljećima poslije tražio odgovor i pomoć.
Njegov doživljaj bio je da ga se promatralo prvenstveno kroz činjenicu da je tužio Crkvu. Prisilili su ga brutalnim i stravičnim ponižavanjem i ponašanjem.
A tu se otvara ogromno pitanje. Može li žrtva istodobno biti vjernik i tužitelj? Može li čovjek koji tuži instituciju i dalje biti čovjek kojemu treba pomoć?
I mora li Crkva prestati razgovarati sa žrtvom samo zato što je žrtva odlučila pravdu potražiti na sudu? Upravo tu počinje pravi test kršćanstva.
Deset godina bio je ministrant ljudima kojima se danas teško približava
Ovaj čovjek nije bio slučajni prolaznik u Crkvi. Gotovo deset godina ministrirao je pred ljudima koji su mu trebali predstavljati duhovni autoritet.
Zato je njegova kasnija trauma još složenija. Čovjek se ne odvaja samo od osobe koja ga je povrijedila. Odvaja se od cijelog svijeta kojemu je vjerovao.
Od oltara. Od ljudi. Od institucije. Od vlastite prošlosti.
A kada se sve to dogodi nakon dvadeset ili više godina, posljedice mogu izgledati kao da su se dogodile jučer.
Svijetli ljudi, lijep osmijeh i pogrešna procjena
Ovaj slučaj otvara još jedno neugodno pitanje.
Zašto nas često iznenadi kada se za nekoga tko djeluje srdačno, karizmatično i simpatično pojavi sumnja da je počinio nešto strašno?
Zato što društvo još uvijek traži izgled zlostavljača. A zlostavljač nema propisano lice.
Može biti neugodan.
Ali može biti i šarmantan. Može biti omiljen. Može biti čovjek kojega svi pozdravljaju.
Upravo zato sustav zaštite djece ne smije počivati na tome koliko nam se netko čini simpatičnim.
Sveti Duh i nova pitanja koja čekaju odgovore
Ime franjevačkog samostana na Svetom Duhu u Zagrebu u međuvremenu se također pojavljuje u javnosti zbog slučaja fra Vladimira Vidovića.
Vidović je uhićen u okviru kaznenog postupka povezanog sa seksualnim iskorištavanjem djece, a njegov je slučaj zaseban i ne smije se unaprijed poistovjećivati sa splitskim predmetom koji je pravomoćno okončan.
Ali činjenica da se ponovno govori o svećeniku koji je u javnosti bio poznat kao srdačan i karizmatičan trebala bi nas natjerati da prestanemo ljude procjenjivati samo prema javnom dojmu.
U međuvremenu se u javnosti pojavilo i ime fra Miljenka Hontića, provincijala franjevaca konventualaca.
Žrtva u svojoj priči iznosi vrlo ozbiljne tvrdnje o pritiscima i navodnom pokušaju zastrašivanja, uključujući tvrdnju da mu je prijetilo razotkrivanjem identiteta. Tada je policija sa DORHOM zaskočila Hontića. Iako su neki mediji napisali da je Vidović oslobođen to je potpuna laž. Postupak nije ni počeo sprema se u istrazi.
Zašto se biskupi ne oglašavaju?
Kada se pojavi optužba ovakve težine, šutnja nije uvijek neutralna. Ponekad šutnja štiti. Ali pitanje je koga.
Štiti li šutnja instituciju? Štiti li žrtvu? Štiti li postupak?
Ili samo odgađa trenutak kada će netko ipak morati dati odgovor?
Ako nakon golemih skandala nadbiskup pruža šutnju, on se ruga tjelesnim i psihičkim bolestima žrtvi i vjernika. Trebamo li biti toliko drski i zvjeri da krenemo sa njegovim bolestima?
Crkva koja govori o oprostu mora znati govoriti i o odgovornosti
Kršćanstvo govori o pokajanju.
O oprostu. O pomoći slabome. O dostojanstvu čovjeka. O milosrđu. O istini.
Pa kako onda žrtva može doći do zaključka da joj je jedini izlaz medij? Zašto čovjek mora javno iznijeti najintimnije dijelove vlastitog života da bi ga netko konačno saslušao?
Zašto se prvo ne otvore vrata razgovora? Zašto se prvo ne pita što se dogodilo čovjeku? Zašto se prvo pita zašto je tužio?
Trauma ne završava presudom
Pravomoćna presuda može zatvoriti jedan sudski postupak.
Ne može zatvoriti traumu. Čovjek može dobiti novac. Može dobiti pravnu satisfakciju.
Može dobiti potvrdu da je govorio istinu. Ali nitko mu ne može vratiti godine. Ne može mu vratiti bezbrižno djetinjstvo.
Ne može izbrisati strah. Ne može izbrisati osjećaj srama koji mu nikada nije pripadao.
I zato se ne smijemo ponašati kao da je 20.000 eura kraj priče.
To je kraj jednog postupka.
Za žrtvu možda je tek početak života u kojem napokon ne mora svima dokazivati što mu se dogodilo.
Ovo nije rat protiv Crkve
Pa nije ovaj članak ni borba protiv vjernika. U Crkvi postoje brojni ljudi koji svoj poziv žive pošteno i koji su zgroženi svakim oblikom zlostavljanja. Neki čak poput časnih sestri nemaju doticaj a kamoli pomisli da takvo što moglo biti realno pored njih.
Upravo zbog njih treba govoriti.
Jer ako institucija želi sačuvati povjerenje ljudi, mora biti prva koja će reći: Ako je naš čovjek zlostavljao dijete, zaštitit ćemo dijete, a ne našeg čovjeka.
Ako je netko znao i šutio, odgovarat će. Ako je netko prikrivao, mora objasniti zašto. Ako je netko zastrašivao žrtvu, mora odgovarati.
To nije rušenje Crkve.
To je čišćenje Crkve.
Koliko još ljudi šuti?
Nakon ove presude ostaje jedno pitanje. Koliko još ljudi postoji koji nikada nisu progovorili? Koliko ih je odustalo jer su mislili da protiv Crkve nemaju šanse?
Koliko ih je bilo premlado? Koliko ih je bilo prestrašeno? Koliko ih je vjerovalo da će im se raspasti obitelj ako kažu istinu?
Koliko ih je danas negdje u Hrvatskoj i još uvijek živi s onim što im se dogodilo? Možda upravo zbog njih ova presuda ima veću vrijednost od samog jednog slučaja.
Jer nekome tko danas šuti može pokazati da institucija nije nepobjediva.
Četiri sutkinje i jedna žrtva pokazali su da se ipak može
Ova priča završava tamo gdje bi možda trebala početi.
Kod čovjeka koji je izdržao osam godina.
Kod sutkinje Julijane Ponoš koja je dvaput odlučivala u istom predmetu. Kod drugih sutkinja koje su kroz više sudskih instanci morale analizirati dokaze i donijeti odluke.
Kod odvjetnika Ive Grge koji je zajedno sa svojom strankom ustrajao u postupku. I kod jedne žrtve koja, unatoč svemu, nije odustala.
Ne znamo hoće li ova presuda promijeniti Hrvatsku ali znamo da je promijenila jednu važnu stvar. Pokazala je da Crkva nije iznad hrvatskog pravosuđa. Pokazala je da žrtva može pobijediti i kada se godinama osjeća potpuno nemoćno.
Pokazala je da pravda ponekad dođe sporo, pa i da crkva dolazi od ljudi van građevine kroz ljude koji je ispravljaju.
A sada je na Crkvi da odluči što će učiniti s tom presudom. Hoće li je doživjeti kao napad? Ili kao posljednje upozorenje da se vrata prema žrtvama više nikada ne smiju zatvarati?
Jer prava kršćanska institucija ne bi se trebala bojati žrtve.
Trebala bi je prva zagrliti.
Luka Turudić
