U Hrvatskoj se više ne smije govoriti o ilegalnom otpadu kao o nekoliko izoliranih slučajeva. Gospić je otvorio mnogo ozbiljnije pitanje: ako su velike količine otpada godinama završavale na određenim lokacijama, gdje su bile inspekcije, nadzornici i službe koje su morale reagirati? Državni inspektorat je podbacio.
Gospić, Benkovac, Bedekovčina, Marina i druga žarišta otvaraju isto pitanje – gdje su bili državni inspektori, policija, građani, mediji i Dorh?
U Hrvatskoj se tek sada počinju otvarati razmjeri problema koji se godinama guraju pod tepih. I zato više nije dovoljno pitati tko je dovezao otpad. Moramo pitati i tko ga je godinama gledao, tko je bio zadužen za nadzor, tko je morao reagirati i zašto se reagiralo tek kada je problem postao toliko velik da ga više nitko nije mogao sakriti.
Ako se utvrdi da je netko godinama ignorirao upozorenja, nije provodio nadzor ili je svjesno propustio postupiti, onda za takve ljude ne može postojati samo još jedno priopćenje. Moraju slijediti odgovornost i, tamo gdje se utvrdi teška profesionalna ili nezakonita odgovornost, otkazi I KAZNENA ODGVORNOST. U ovakvim situacijama građanima nije do Krunoslava Capaka niti Vilija Beroša nego da se zatvore i daju otkazi inspektorima koji “nisu vidjeli” što su bili dužni vidjeti.
Gospić mora biti alarm za cijelu Hrvatsku.
Jer kada država mora naknadno milijunima sanirati ono što je netko godinama morao nadzirati, građanin ima potpuno legitimno pitanje: Tko je gledao, a nije vidio?
Tko je dovozio otpad, tko je zarađivao, a tko nadzirao?
To je srž cijele priče.
Tko je dovozio otpad? Tko je organizirao poslove? Tko je izdavao dokumentaciju? Tko je kontrolirao lokaciju? Jesu li postojala upozorenja? Jesu li ih nadležni dobili? Ako jesu, što su napravili?
I konačno – tko će platiti štetu? Ako je netko nezakonito zaradio, a građani potom plaćaju sanaciju, to nije samo ekološki problem. To je ozbiljan problem pravne države. Prozivaju se razne mafije no ovdje je očigledno problem u Hrvatskoj mafiji.
Ne trebaju nam novi ljudi samo na papiru
Hrvatskoj ne treba još jedna reorganizacija, još jedan pravilnik i još jedna komisija koja će mjesecima pisati izvješće. Treba nam sustav u kojem jedna kontrola kontrolira drugu.
Ako se pokaže da su određene inspekcije zakazale, treba pojačati nadzor nad njima. Ako jedna služba nije dovoljno učinkovita, druga mora imati mogućnost provjeriti njezin rad.
Jer najgora situacija je ona u kojoj svi međusobno vjeruju jedni drugima, a građanin na kraju ostane sam pred brdom otpada.
Koliko još Gospića postoji? Zašto još nije imenovan glavni državni inspektor? Zašto je stari kadar opstao?
Najveća šteta nije samo ona koja se nalazi u zemlji. Najveća šteta nastaje kada građanin više ne vjeruje da će institucija reagirati ako nešto prijavi.
Tada nastaje ono najopasnije: ravnodušnost. A ravnodušnost prema ekološkom kriminalu može biti skuplja od samog otpada. Zato ovo nije poziv na linč inspektora.
Ovo je poziv na profesionalnu čistku tamo gdje se dokaže odgovornost. Tko radi – neka radi. Tko upozorava – neka bude zaštićen. Tko pogriješi – neka odgovara. Tko namjerno pogoduje – neka odgovara pred zakonom.A tko nije ništa kriv – neka nema razloga strahovati.
Jer Hrvatska ne treba sablju protiv svojih službenika. Hrvatska treba sablju protiv neodgovornosti. I nakon Gospića više nema opravdanja da se čeka nova hrpa otpada kako bi se ponovno svi pitali: „Kako ovo nitko nije vidio?”
Pripremio Toni Eterović
