Društvene mreže gore u potpunoj podjeli vjernika
Sudi se suosnivaču crkvenog laičkog reda Josipu Glasnoviću za pet silovanja, a karizmatiku don Josipu Radiću za neprijavljivanje. Don Josip je zapravo osnivač karizmatske zajednice u kojoj je bio netko zadužen za funkcioniranje zajednice.
Društvene mreže čak iz Međugorja raspirile su požar da don Radić nije kriv već biskup koji ga je suspendirao i sud koji ga progoni. Žrtva kao da nije bitna za nju nitko ne moli.
U Hrvatskoj ponovno gledamo ono što postaje gotovo nepodnošljiv crkveni paradoks.
Jedni viču: „Svećenik je nevin, Radić je lažno optužen!“ Drugi pitaju: „A gdje je bila zaštita djevojke?“ Treći brane čovjeka kojega poznaju desetljećima i govore da je bio veliki duhovnik, pastir, čovjek molitve i pomoći.
A između svih tih tabora nalazi se jedna 23-godišnja djevojka koja je, prema optužnici, doživjela teško seksualno nasilje. No postavlja se moralno pitanje kako se jedan svećenik i duhovnik uopće nije mogao snaći u situaciji da pored sebe ima suosnivače pokreta, suprugu i supruga. Isti svećenik zna da je suprug optužen za silovanja a isto to nije rekao utjecajnoj supruzi Glasnović ili svi zajedno rade u općem ludilu i kaosu na štetu žrtve i zajednice.
Na Županijskom sudu u Rijeci počelo je suđenje Josipu Glasnoviću, 71-godišnjaku koji je optužen za ukupno dvanaest kaznenih djela: pet silovanja, dvije bludne radnje i pet prijetnji na štetu tada 23-godišnje postulantice zajednice Omnia Deo.
Drugookrivljeni je don Josip Radić, 61-godišnji svećenik i jedan od ljudi povezanih s osnivanjem Omnia Deo. Njega se tereti da nije prijavio ono što mu je ona, prema optužnici, ispričala. Radić se brani sa slobode, a njegova odgovornost tek treba biti utvrđena. Mnogi vjernici tvrde da se svećenik nespretno ponio i samim time htio prikriti slučaj.
I tu počinje priča koja je puno veća od jednog sudskog postupka. Skandal.
Biskupi su davno izradili planove za pomoći sebi ali ne i žrtvama.
Nevjerojatna je organizacija koja stoljećima ima sve organizirano, i često ponavlja kako smo svi crkva ali kad dođe do odgovornosti za ovakva djela ili se dogode sablazni, čak ni vjerski ni moralno nemaju metodu za sanaciju štete. (zakon RH strogo regulira zbog crkvinih ucjena da se nijednoj žrtvi ne smije objaviti identitet)
Čak i da uklonimo zakon iz svega ovoga duboko je jasno da je sablaznost toliko sveprihvaćena i da nikada predatori nisu bili kažnjavani. Ono što je još tragičnije biskupi nikada nisu razgovarali i htjeli biti tješitelji, te zaštitnici žrtve.
Žrtva je identitetom zaštićena od javnosti, jer ne smije ponovno prolaziti retraume.
Kako vrhovni biskup koji je također izgubio jedan organ može tući najniže u rane bola, gdje su zdravstveno oboljeli i izgubili “dio srca, mozga, itd…oko”.
Kako nitko od svih biskupa ove skandale nije ugasio na način da zagrle i odmah uzmu u skrb žrtve koje moraju dokazivati da je istina istina?
Kako crkva nema psihijatre i vizionare koji će odmah nakon vještačenja bez sudova procjeniti štetu i pomoći mnogo više vratiti ukradeni smisao duhovno i materijalno?
Radić je bio omiljen i njegova suosnivačica Glasnović. Čak facebook iz Međugorja širi da se moli za njega.
Don Josip Radić nije bio nepoznati svećenik. Godinama je bio poznat vjernicima na zadarskom području, ali i puno šire. Njegove duhovne obnove privlačile su ljude, njegove propovijedi širile su se katoličkim medijima i društvenim mrežama, a bio je prepoznat i kao egzorcist. Eto čudo da je nasjeo na vraga i baš ga išao zaštititi.
Bio je čovjek kojega su mnogi doživljavali kao karizmatika. I zato danas društvene mreže gore. Jedni tvrde da je Radić nepravedno optužen.
Drugi pitaju kako je moguće da svećenik kojemu se mlada žena povjerila nije prijavio ono što je povjereno. Treći govore da se cijela priča koristi za rušenje zajednice “karizmatika” Omnia Deo. Četvrti se pitaju zašto žrtva sama nije prijavila. Peti tvrde da ne znaju kako bi se oni ponijeli u njegovoj koži ali da on nije svjesno sa namjerom počinitelj prikrivanja.
Nitko se javno nije pomolio i ponudio pomoć žrtvi
Radić je drugookrivljeni i tereti ga se za neprijavljivanje kaznenog djela. Prema optužnici, djevojka se Radiću povjerila tijekom 2024. godine i rekla mu da je Glasnović dulje vrijeme seksualno uznemirava. Tužiteljstvo u potpunosti smatra da Radić to nije prijavio nadležnim tijelima sa namjerom da zastiti pocinitelja te je zavlačio žrtvu.
O tome sada mora odlučiti sud.
Ne Facebook. Ne Instagram. Ne župljani. Ne novinari.
Ali Radić je sam priznao jednu stvar
Radić ne mora biti osuđen za neprijavljivanje da bismo iz ovog slučaja izvukli ogromnu pouku. Prema javno objavljenim navodima, sporno je upravo ono što je napravio nakon što mu se djevojka povjerila.
Ako je točno da joj je savjetovao da se oporavlja kroz Crkvu i molitvu, umjesto da joj osigura zaštitu i usmjeri je prema nadležnim institucijama, onda je to, neovisno o konačnoj kaznenoj odgovornosti, ozbiljna lekcija za cijelu Crkvu.
Jer žrtvi seksualnog nasilja ne treba samo duhovni savjet. Treba joj sigurnost. Treba joj zaštita. Treba joj stručna pomoć. Treba joj prijava. I treba joj netko tko će joj vjerovati dovoljno da joj pomogne izaći iz opasnosti.
Mate Uzinić napravio je ono što se od biskupa očekuje
Nadbiskup Mate Uzinić je, prema službenom priopćenju Riječke nadbiskupije, 19. 05. 2025. u osobnom razgovoru od same žrtve doznao za navode o kaznenim radnjama tijekom 2024. godine.
Nadbiskup je tada, prema službenom izvještaju, izrazio suosjećanje, podršku i razumijevanje te je djevojku uputio da slučaj odmah prijavi policiji i Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Riječka nadbiskupija navodi i da je Uzinić o tome najprije usmeno, a potom i službenim dopisom obavijestio zagrebačkog nadbiskupa. Zagrebačka nadbiskupija potom je navodno poduzela kanonske mjere i podnijela kaznenu prijavu civilnim vlastima.
No lagali su i nisu suspendirali don Radića. Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zabranio je svećeniku javno sudjelovanje u bogoslužju i pokrenuo crkveni postupak tek sada kada je sudsko vijeće Županijskog suda u Rijeci pod vođenjem sutkinje Ike Šarić pokrenulo postupak.
Javnost mora biti iskljucena kako se i inače u sličnim slučajevima zatvara kada se radi o seksualnim deliktima i zlostavljanjima.
Zašto vjernici od svojih svećenika rade Bogove?
Vjernici imaju pravo voljeti svojeg svećenika. Imaju pravo vjerovati mu. Imaju pravo svjedočiti da im je pomogao.
Ali svećenik nije Bog. Biskup nije Bog. Karizmatik nije Bog. Duhovni vođa nije Bog.
I ni jedan svećenik ne smije postati toliko svet u očima svojih sljedbenika da više nitko ne smije postaviti pitanje o njegovu ponašanju.
Jer kada vjernik počne braniti svećenika prije nego što je uopće pročitao optužnicu, tada više ne branimo pravdu. Branimo sliku koju imamo o čovjeku. A to je vrlo opasno.
„Grijesi kojih se teško osloboditi“
Radić je godinama govorio javno o vjeri, grijehu i ljudskoj slabosti. Govorio je i o grijesima kojih se čovjek teško oslobađa i nikada. Bio je gost u podkastima i vrlo sladak za uši. Gostovao je često na Međugorskim portalima.
U njegovim javnim nastupima postojala je upravo ta tema: čovjek koji se bori sa sobom, svojim slabostima i svojim grijesima.
I sada se događa groteskni paradoks.
Čovjek kojega su mnogi slušali kao duhovnog autoriteta danas se nalazi u kaznenom postupku zbog tvrdnje da nije prijavio ono što mu je jedna djevojka rekla o seksualnom nasilju.
Ako postoji grijeh koji se teško oslobađa, onda je to i šutnja
Možemo oprostiti čovjeku koji je pogriješio. Možemo mu pomoći da se promijeni. Možemo mu pružiti ruku. Ali ne možemo od žrtve tražiti da šuti zato što je naš čovjek simpatičan.
Ne možemo joj reći: „Moli se i pročišćavaj.“ ako je pred nama moguća žrtva kaznenog djela. Ne možemo duhovnost koristiti kao zamjenu za zaštitu. I ne možemo od Krista napraviti izgovor za nedjelovanje.
Nije posao svećenika utvrđivati je li žena „dovoljno vjerodostojna“ već ako nas uči vjeri da pokloni vjeru. Ne možemo se čas služiti vjerskim, čas moralnim, čas milosrdnim a čas zakonskim terminima, trebamo se služiti svim u jedno kao Kršćani.
A onda nastaje još veći paradoks
Krist nije tražio da progonimo žrtvu kako bismo obranili njegovu Crkvu. Krist nije rekao da moramo vjerovati autoritetu samo zato što nosi svećeničku odoru.
Krist je stao uz ponižene. Uz bolesne, uz odbačene, uz one koje društvo nije htjelo vidjeti.
Ne želimo od Radića napraviti monstruma
Ne znamo je li don Josip Radić kriv. No prema propustima koje je napravio sudski važno će biti da dokaže koja je njegova bila namjera prema žrtvi, pa zlostavljaču. Sud će zanimati isključivo žrtva. Jeste li htjeli sačuvati lijep glas o crkvi ili ste htjeli spasiti žrtvu, to će zanimati tužiteljstvo i sudsko vijeće.
Crkva mora imati hrabrosti pogledati se u ogledalo
Možda je najveća tragedija ovog slučaja upravo to što će se vjernici još dugo svađati oko toga tko je „njihov“.
A trebalo bi biti jednostavnije. Naš je onaj koji je ugrožen.
Naš je i onaj koji je optužen, dok se ne dokaže krivnja.
Naš je i onaj koji je žrtva. Naš je i onaj koji traži istinu.
I ako je Crkva doista Kristova, onda ne smije imati problem s istinom.
Ako je Radić nevin, neka ga oslobodi sud. Ako je pogriješio, neka se pokaje.
Ako je žrtva pretrpjela nasilje, neka bude zaštićena, osigurana, dobije odštetu i pravdu.
I ako su neki vjernici pogriješili kada su je progonili, stigmatizirali ili nazivali lažljivicom, neka i oni pronađu snage reći: „Pogriješili smo.“
To bi bio početak kršćanstva koje ne glumi.
Jer Krist nije na strani jačega
Ovo nije borba protiv Omnia Deo.
Nije borba protiv svih svećenika. Nije borba protiv vjernika.Ovo je borba protiv jedne opasne bolesti koja može pojesti svaku instituciju: slijepog obožavanja autoriteta.
Ako svećenika počnemo gledati kao Boga, više ga ne možemo kritizirati.
Ako žrtvu počnemo gledati kao neprijatelja, više je ne možemo čuti.
A onda smo izgubili ono najvažnije. Čovjeka.
Zato neka sud radi svoj posao.
Neka se utvrde činjenice.
Neka se saslušaju svi.
Ali neka se nitko više ne usuđuje žrtvi reći da mora šutjeti samo zato što je optuženi svećenik popularan.
Jer ako je Krist ikada imao jednu jasnu stranu, onda je to bila strana onih koje nitko drugi nije htio čuti.
A sada je vrijeme da ih čujemo.
Pripremio Toni Eterović
