Nije lako biti čovjek kojemu se netko povjeri s najstrašnijom pričom
U cijeloj ovoj priči čuo sam i jednu sasvim drugačiju, vrlo iskrenu ispovijed svećenika. Nije branio zlostavljanje. Nije branio počinitelja. Nije napadao žrtve. Naprotiv. Bio je iskreno uplašen.
Rekao mi je nešto što mislim da javnost mora čuti jer se o tome premalo govori: „Ja više ne znam kome vjerovati.“ I tu počinje potpuno drugačija priča.
Jer lako je čovjeku sa strane reći: „Prijavi policiji.“ Ali što kada ti netko sjedne pred tebe, počne plakati i kaže ti nešto strašno? Što ako čak sama žrtva ne pokazuje interes za progonom i nije u stanju na suočavanja?
Što ako ne traži prijavu? Što ako samo želi razgovarati? Što ako ti je došao reći ono što godinama nosi u sebi jer više ne može izdržati?
Što ako od tebe ne traži da ga vodiš policiji, nego samo da ga saslušaš? I što ako ti, kao svećeniku, u tom trenutku ne znaš što je ispravno?
„Što ako sam ja čovjek koji će nekome uništiti život?“
To je pitanje koje me najviše pogodilo.
Svećenik mi priznaje da ga užasava mogućnost da nekoga prijavi policiji, a da pritom sam ne zna što će se dalje dogoditi.
Što ako je čovjek nedužan? Što ako je priča pogrešno shvaćena? Što ako je osoba koja se povjerila toliko psihički slomljena da više ne razlikuje sve događaje?
Što ako je nešto izmislila? Što ako je netko manipulirao njome? A što ako je sve istina? Tada dolazi još strašnija misao: Što ako sam mogao spriječiti još jedno zlostavljanje, a nisam reagirao?
To je teret koji nijedan čovjek ne bi trebao nositi sam.
„Što ako žrtva učini suicid?“
Svećenik postavlja i pitanje koje više nije samo pravno nego životno. „Što ako žrtva učini suicid?“ Koliko je ozbiljno njezino stanje? Kako to procijeniti? Koliko brzo treba reagirati? Što ako osoba kaže da više ne želi živjeti?
Je li to vapaj za pomoć ili neposredna opasnost? Može li svećenik to uopće procijeniti? Odgovor bi morao biti jednostavan: Ne bi trebao.
Svećenik nije psihijatar, nije policijski istražitelj i nije državni odvjetnik. On može biti čovjek od povjerenja. Može saslušati. Može pružiti ljudsku i duhovnu potporu.
Ali kada postoji moguća neposredna opasnost za život ili ozbiljna sumnja na kazneno djelo, mora postojati stručan sustav koji će preuzeti procjenu.
Hrvatski Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja upravo predviđa koordinirano postupanje policije, državnog odvjetništva i drugih stručnih službi, uz naglasak na zaštitu života i zdravlja žrtve te na specijalizirano postupanje prema žrtvama.
„Kako ja mogu znati je li priča istinita?“
To je pitanje koje će mnoge razljutiti. Mene ne.
Jer ga čovjek mora smjeti postaviti. Ne zato da bi se žrtvu ponizilo.
Nego zato što svećenik ne bi smio biti prisiljen glumiti istražitelja.
Ako mu netko kaže: „Silovali su me.“ što on treba napraviti? Ako kaže: „Ne želim policiju. Samo sam ti morao reći.“ što tada? Ako kaže: „Molim te, nikome nemoj reći.“ što tada? Ako kaže: „Ako ovo izađe van, ubit ću se.“ što tada?
To nisu pitanja na koja se odgovara jednom rečenicom. To su situacije koje zahtijevaju jasne protokole, edukaciju i stručnu podršku.
„Što ako ja prijavim nedužnog čovjeka?“
Ovo je još jedan strah koji svećenik priznaje. On se boji policije.
Ne zato što nužno misli da policija ne radi svoj posao, nego zato što se pita što će se dogoditi nakon njegove prijave.
Hoće li policija biti nepristrana? Hoće li odmah povjerovati jednoj strani? Hoće li nedužan čovjek završiti obilježen?
Hoće li se njegov život raspasti? Hoće li svećenik koji je napravio prijavu kasnije shvatiti da je pogriješio? A onda dolazi pitanje koje je možda najteže: Smije li svećenik uopće sam odlučivati je li netko kriv ili nije? Naravno da ne.
Ali upravo zato mu treba sustav koji će mu reći što napraviti kada primi ozbiljnu ispovijest ili saznanje.Ne smije biti ostavljen sam između savjesti, straha, crkvenih pravila i kaznenog prava.
„Što ako mi se žrtva nije povjerila da bih je poslao policiji?“
Ovo pitanje posebno treba razumjeti. Postoji velika razlika između osobe koja kaže: „Želim prijaviti čovjeka koji me zlostavljao.“ i osobe koja kaže: „Samo ti moram ovo reći jer više ne mogu nositi.“
Možda osoba nije spremna prijaviti. Možda ne vjeruje policiji. Možda ne vjeruje roditeljima. Možda se boji obitelji. Možda se boji institucija. Možda je prošlo dvadeset godina. Možda samo prvi put u životu nekome govori što joj se dogodilo.
I onda svećenik mora odlučiti što napraviti. Tu se ne smije dogoditi niti jedna od dvije krajnosti.
Prva je: „Neću ništa napraviti jer mi vjeruješ.“
Druga je: „Odmah ću sve prijaviti i više me ne zanima što ti želiš.“
Potrebna je stručna procjena okolnosti i jasna pravila.
Žrtva možda ne vjeruje ni policiji
Ovo je dio koji društvo često zaboravlja.
Nisu sve žrtve spremne odmah otići policiji. Neke ne vjeruju policiji. Neke ne vjeruju roditeljima. Neke ne vjeruju ni samima sebi. Neke se boje da im nitko neće vjerovati.
Neke se boje da će ih obitelj odbaciti. Neke se boje da će im se cijeli život raspasti. I zato prvi razgovor često nije prijava. Prvi razgovor može biti samo: „Molim te, saslušaj me.“
Tu svećenik može postati vrlo važna osoba.
Ali upravo zato mora znati gdje završava njegova uloga.
On nije istražitelj.
On nije psihijatar.
On nije sudac.
On nije policija.
On je čovjek kojemu se netko povjerio.
Ali što ako je osoba stvarno u opasnosti?
Tu nema filozofiranja.
Ako postoji neposredna opasnost za život ili zdravlje, mora se reagirati.
Hrvatski Protokol izričito stavlja zaštitu života i zdravlja žrtve među hitne mjere, a predviđa i uključivanje stručnih policijskih službenika za seksualno nasilje te državnog odvjetništva.
To znači da svećenik ne bi trebao sam postavljati dijagnoze. Ne bi trebao sam utvrđivati je li netko suicidalno ugrožen. Ne bi trebao sam utvrđivati je li zlostavljanje počinjeno.
I ne bi trebao sam odlučivati je li optuženi kriv. Njegova najveća odgovornost može biti upravo u tome da prepozna trenutak kada mora uključiti stručnjake.
Zato pitanje nije samo: „Zašto nije prijavio?“
To je prejednostavno pitanje.
Moramo pitati i: Što je Crkva naučila svoje svećenike da naprave kada im se žrtva povjeri?
Kome se svećenik javlja? U roku od koliko vremena? Tko procjenjuje opasnost? Tko razgovara sa žrtvom? Tko štiti žrtvu? Tko štiti prava osobe koju se optužuje?
Tko obavještava policiju kada je to potrebno? Tko pruža psihološku pomoć? Tko svećeniku daje pravni savjet?
I najvažnije: Tko preuzima odgovornost za odluku?
Jer nije dovoljno napisati protokol.
Svećenik mora znati što napraviti u 10 minuta nakon što mu netko kaže: „Dogodilo mi se nešto strašno.“
Ne smije se dogoditi da svećenik postane i policajac i psihijatar i sudac
To bi bilo nepravedno prema svima.
Prema žrtvi. Prema optuženom. Prema svećeniku. I prema samom sustavu.
Ako svećenik mora sam procjenjivati vjerodostojnost, on može pogriješiti.Ako žrtva mora sama odlučiti sve posljedice prijave dok je traumatizirana, može se povući.
Ako se optuženog unaprijed proglasi krivim, uništava mu se pravo na pošten postupak. Zato je potreban sustav u kojem nitko ne mora biti „Bog“.
I zato razumijem svećenika koji kaže: „Ne znam kome vjerovati“
Ne zato što mu treba dati pravo da šuti.
Nego zato što mu treba dati siguran način da reagira.
On ne smije biti čovjek koji odlučuje: „Ovaj je kriv.“ Ali ne smije biti ni čovjek koji kaže: „Neću ništa napraviti jer ne znam je li istina.“
Mora postojati treći put. „Čujem te. Shvaćam ozbiljno. Neću sam presuđivati. Pomoći ću ti doći do ljudi koji su za to stručni i pobrinuti se da budeš sigurna.“
To bi trebao biti standard.
Najveća pogreška bila bi ponovno šutjeti
Jer ako je priča istinita, šutnja može omogućiti nastavak nasilja. Ako je priča lažna, stručna i neovisna istraga može zaštititi nedužnog.
U oba slučaja rješenje nije svećenikova privatna istraga. Rješenje je profesionalan sustav. Zato je odgovor ovom svećeniku jednostavan:
Nemoj ti odlučivati tko je kriv. Nemoj ti odlučivati tko laže. Nemoj ti odlučivati je li nečija trauma dovoljno ozbiljna.
Ali nemoj ni okrenuti glavu. Saslušaj. Zaštiti. Procijeni postoji li neposredna opasnost. Objasni osobi što može učiniti. Uključi stručne ljude.
I pazi da se ni žrtvu ni optuženog ne pretvori u unaprijed osuđenog čovjeka.
Jer i žrtva i optuženi imaju pravo na čovjeka koji neće izgubiti razum
Ovo je možda najvažnija stvar koju moramo naučiti.
Zaštita žrtve i pretpostavka nedužnosti optuženog nisu suprotne stvari.
Možemo reći: „Vjerujemo da je ovo dovoljno ozbiljno da se odmah stručno ispita.“ i istodobno: „Nećemo proglasiti čovjeka krivim prije pravomoćne presude.“
Možemo zaštititi osobu koja tvrdi da je zlostavljana. I možemo zaštititi prava osobe koju se optužuje. To nije slabost.
To je pravna i ljudska civilizacija. A možda je upravo to ono što nedostaje u crkvenim strukturama: sustav koji neće tjerati svećenika da bira između savjesti i zakona, između žrtve i optuženog, između suosjećanja i procedure.
Svećenik treba moći reći: „Ne znam što se dogodilo. Ali znam da je ozbiljno. I zato neću sam odlučivati. Potražit ću pomoć.“
To nije kukavičluk. To je odgovornost.
ALI TREBATE ZNATI JEDNO, AKO SE SVE DETALJNO OPISUJE, I POSTOJE SILNE SLIČNE STVARI KOJE SE NADOVEZUJU, TREBALI BI ODMAH POMOĆI SVEKOLIKO ŽRTVI I POŠTIVATI ODLUKU ŽRTVE JER ONA U BILO KOJEM POSTUPKU MOŽE BITI I MOŽE ODUSTATI BITI TUŽITELJ (GLAVNI SVJEDOK) KOJEG ZASTUPA DRŽAVA. ONA IMA PRAVA ODBITI SURAĐIVATI SA POLICIJOM A PRISTATI SE OBRATITI CRKVI.
NO KAKO ISKUSTVO SA CRKVOM DO SADA SE POKAZALO KAOTIČNO, NEORGANIZIRANO POSTALO JE POŽELJNIJE SA MIROTVORCEM I POLICIJOM. Nije svakoj žrtvi do policije ni suda i iako mnoge žrtve su pribjegle u loše društvo, nisu zbog toga manje vjerodostojne, baš suprotno, to im daje na vjerodostojnosti. Smatraš li da možeš biti svećenik duhovnik?
Pripremio Toni Eterović
