Silovanje nije izraz seksualne privlačnosti, nego zločin nasilja, moći, kontrole i dominacije. Žrtva može biti psihički stabilna, obrazovana, uspješna, društveno ostvarena i potpuno svjesna svoje okoline. Kriminologija i forenzička psihijatrija jasno razlikuju osobnu psihološku ranjivost od ranjivosti koju počinitelj namjerno stvara kako bi lakše ostvario kontrolu nad žrtvom. No razbija se stereotip da uvijek biraju ranjivu djecu, jer postoje predatori koje su zanimali otporni na sve, jaki i samouvjerene žrtve.
Kako predatori odabiru svoje žrtve?
Istraživanja selekcije žrtava (victim selection) pokazuju da pojedini počinitelji promatraju ponašanje, govor tijela, okolnosti i mogućnost otpora. Istraživanja Graysona i Steina iz 1981. te radovi dr. Angele Book bavili su se upravo prepoznavanjem neverbalnih znakova ranjivosti i sposobnošću pojedinih predatora da procijene druge osobe.
Međutim, to ne znači da počinitelji biraju isključivo psihički nestabilne osobe. Meta može biti bilo tko, a okolnosti napada često stvaraju sami počinitelji.
Droge, ucjene i zlouporaba društvene moći
Predatori koriste različite metode kako bi preuzeli kontrolu nad žrtvom. Među njima su alkohol i droge kojima se osoba onesposobljava ili joj se umanjuje sposobnost odlučivanja, ucjene, prijetnje, zlouporaba položaja na radnom mjestu te manipulacija povjerenjem.
Posebno opasan oblik ponašanja jest grooming, odnosno postupno stvaranje prividnog povjerenja i emocionalne bliskosti. Počinitelj može mjesecima ispitivati granice, manipulirati odnosom i pripremati okolnosti za zlostavljanje.
Takve metode mogu biti usmjerene prema osobama koje imaju uspješnu karijeru, stabilan obiteljski život i snažnu osobnost. Psihološka stabilnost ne predstavlja zaštitu od tuđe kriminalne namjere.
Silovanje nije povezano s karakterom žrtve
Jedna od najštetnijih društvenih zabluda jest uvjerenje da počinitelji napadaju samo usamljene, napuštene, neoprezne ili psihički labilne osobe.
Stvarnost je mnogo složenija. Seksualno nasilje događa se u partnerskim odnosima, obiteljima, na radnim mjestima, obrazovnim ustanovama i u privatnim prostorima. Počinitelj često poznaje žrtvu i koristi upravo postojeće povjerenje kako bi ostvario svoju namjeru.
Odgovornost za silovanje uvijek pripada počinitelju, a nikada žrtvi.
Nitko nije imun na seksualno nasilje
Kriminološka istraživanja upozoravaju da se seksualni predatori ne mogu svesti na jednu skupinu žrtava niti na jednostavan psihološki profil. Oni mogu iskorištavati različite okolnosti, društvene odnose, strah, povjerenje i institucionalnu moć.
Zato je važno prestati povezivati silovanje s navodnom slabošću žrtve. Obrazovanje, psihička stabilnost, društveni status i životni uspjeh ne mogu nekoga učiniti imunim na nasilje.
Seksualno nasilje nije dokaz slabosti žrtve, nego odgovornosti i nasilničkog ponašanja počinitelja.
Toni Eterović
