Postoje teme o kojima se govori tiho, gotovo šaptom, kao da sama pitanja nose težinu koju nije lako izdržati. Ne zato što odgovori ne postoje, nego zato što su previše neugodni. Jedno od tih pitanja sve češće izlazi na površinu. Ako egzorcisti mogu istjerivati demone, zašto ih ne istjeraju iz svećenika pedofila? Zašto su i sami mete optužbi i razriješeni? Kako ih nisu istjerali iz sebe?
Egzorcisti i karizmatici koji su voljeli pedofiliju
Crkva kroz povijest govori o opsjednuću, o demonima, o duhovnoj borbi koja se vodi izvan vidljivog svijeta. Egzorcizam se predstavlja kao čin oslobađanja, kao način da se čovjek vrati sebi. I za mnoge vjernike to nije simbolika, nego stvarnost. Ali tada dolazimo do trenutka kada se ta ideja sudari sa stvarnim životom. Sa činjenicama i dokazima. Osoba nije bila ono što je govorila.
Jer postoje slučajevi koji nisu duhovne priče. Nisu metafore. To su konkretna nedjela i zločini koji ostavljaju stvarne posljedice – zlostavljanje, manipulacija, iskorištavanje. Radi se o tisućama mladih koji su izrasli u teško traumatizirane ljude. I tada se postavlja pitanje koje se ne može zaobići: ako postoji praksa koja tvrdi da može ukloniti zlo, zašto se ona ne primjenjuje tamo gdje je zlo najjasnije i najrazornije?
Prozirno svima koji vjerujemo u egorciste
Primjeri poput Fernando Karadima pokazuju koliko je stvarnost složenija od onoga što se javno predstavlja. Karadima nije bio nepoznata figura na margini. Predstavljao se kao duhovni vođa Čilea, kao osoba autoriteta, pa čak i kao egzorcist. Imao je povjerenje, utjecaj i moć nad ljudima koji su mu vjerovali. Družio se sa državnicima, Papom, ali 1000 žrtvi je iza njega. Razriješen je tek 2018. godine, nakon dugog razdoblja optužbi i šutnje. U svojoj 88. godini.
Duhovni autoriteti sa najviše veza i novca
Slična pitanja otvara i slučaj Marcial Maciel, vođe Kristove legije osnovane u Mexiku. I on je bio figura duhovnog autoriteta, čovjek koji je gradio pokret, okupljao ljude i stvarao sliku moralne snage. A iza toga su ostali dokazi koj su uništil živote. Bio je brutalni predator i silovatelj. Crkva je morala cijeli red ukinuti. Vatikan izopćiti ali tek nakon što je cijeli svijet pisao svjedočanstva strave. I tada se više ne može govoriti o izoliranim slučajevima.
Ako se već govori o zlu kao stvarnoj sili, zašto ga oni koji ga prepoznaju ne predvide u vlastitim redovima? Zašto ga ne zaustave na vrijeme? I možda najteže od svega – zašto ga ponekad ne imenuju jasno, nego ga prekrivaju? U tom trenutku egzorcizam prestaje biti rješenje i postaje pitanje. Jer ako se zlo može “istjerati”, zašto se ne istjera iz onih koji ga čine? Ako postoji duhovni autoritet, zašto se ne koristi za zaštitu, nego se ponekad pretvara u štit?
Je li se egzorcisti lažno predstavljaju? Ili nisu imali Božje ovlasti?
Možda zato što bi tada trebalo priznati nešto što je puno teže od bilo kakvog rituala da postoji nemoć. Nemoć da se vidi na vrijeme. Nemoć da se reagira kada treba. Nemoć da se sustav suoči sa sobom. Jer dok god se zlo objašnjava kao nešto što dolazi izvana, postoji prostor za bijeg od odgovornosti. Ali kada se prizna da zlo dolazi iz čovjeka i da ga ponekad štite strukture tada više nema zaklona.
Karizmatski vođe dodatno pojačavaju taj problem. Njihova uvjerljivost, način na koji govore i utječu na ljude stvara osjećaj sigurnosti i povjerenja. Ali upravo tu leži opasnost. Jer karizma nije dokaz istine, niti je duhovni autoritet garancija moralnosti. Povijest nas uči da se iza snažnih riječi ponekad krije nešto što nitko ne želi vidjeti. Iz perspektive Psychiatry, ono što se nekada tumačilo kao opsjednuće danas se često razumije kroz unutarnje procese čovjeka. Trauma, poremećaji i psihološki mehanizmi nude objašnjenja koja ne traže vanjske sile, nego gledaju u ponašanje, odgovornost i uzroke.
Kada se dogodi zlo, pitanje nije koji je duh bio prisutan, nego tko je odgovoran i zašto nije reagirao
To ne negira patnju, ali mijenja način na koji joj se pristupa. I tu dolazimo do granice koju je teško prijeći, ali ju je nužno postaviti. Vjera može imati svoje mjesto, ali ne smije postati zaklon. Jer kada se dogodi zlo, pitanje nije koji je duh bio prisutan, nego tko je odgovoran i zašto nije reagirao. Možda problem nije u tome postoji li egzorcizam ili ne.
Možda je problem u očekivanju da će riješiti ono što zapravo zahtijeva hrabrost da se kaže istina. Jer neka zla ne dolaze izvana. Dolaze iz čovjeka. I dok se to ne prizna, nijedan egzorcizam neće biti dovoljan. Jer ono što se skriva ne prestaje postojati. Samo nastavlja nanositi štetu. Razarati društvo i duhovnost koja je svakome potrebna, prvo ljudima koji su iskorišteni i manipulirani svemoći iza koje se krila brutalna prevara i zlo.
Pripremio Toni Eterović
