Svi bismo htjeli plaće veće od 2500 eura osoblju
Zašto građani moraju biti opterećeni neredom zdravstvenog sustava? Zašto moraju upozoravati na nedostatak liječnika, medicinskih sestara, kaos na hitnim prijemima, lošu organizaciju bolnica i nedostojanstvene uvjete rada zdravstvenog osoblja? Zar je to posao građana ili onih koji su za upravljanje sustavom plaćeni?
Građani cijeli radni vijek izdvajaju značajna sredstva za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Iz njihovih plaća, rada i poreza financiraju se sustavi koji bi im trebali osigurati dostupno liječenje, dostojanstvenu starost i sigurnost kada se razbole. Zašto ti novci ne pokazuju nam elitnu organizaciju liječnika i sestri te prijem pacijenata?
A što dobivaju zauzvrat?
Čekanje, preopterećene hitne prijeme, nedostatak osoblja, iscrpljene medicinske sestre, liječnike koji rade pod pritiskom i umirovljenike koji nakon desetljeća rada jedva podmiruju osnovne životne troškove.
Naš krik često nije protiv liječnika. Naprotiv, dobro znamo da mnogi od njih rade u nemogućim uvjetima, da medicinske sestre nose ogroman teret i da djelatnici hitne pomoći svakodnevno rade posao o kojem ovise ljudski životi. Mi želimo da liječnici i sestre imaju silne plaće. Upravo zato se građnima 50% odbija od primanja.
Naš krik usmjeren je prema organizaciji sustava, upravljanju, odgovornosti i onima koji godinama imaju mogućnost nešto promijeniti.
Zar građani moraju ratovati i za prava liječnika, za dostojanstvene plaće medicinskih sestara, za funkcionalnu hitnu pomoć i za umirovljenike? Zar je to naš posao?
Mi želimo platiti svoje obveze i dobiti zdravstvenu uslugu kada nam je potrebna. Ne želimo postati istraživači, aktivisti i borci za svaki segment sustava koji bi trebao funkcionirati bez našeg svakodnevnog upozoravanja.
Ako sustav ne funkcionira, tko preuzima odgovornost?
Ne možemo prihvatiti da se godinama ponavljaju iste priče, da se građane upućuje na strpljenje, a da se odgovornost prebacuje s jedne institucije na drugu.
Ako hitna pomoć nema dovoljno ljudi, ako bolnice nemaju osnovne uvjete za rad, ako liječnici odlaze, ako medicinske sestre rade prekovremeno i ako pacijenti ne mogu pravodobno dobiti uslugu, onda se mora otvoriti pitanje odgovornosti uprave, ravnatelja i nadležnih ministara.
Ako doista postoje situacije u kojima sustav nikako ne funkcionira, red je da nadležni preuzmu odgovornost, a ako ne mogu osigurati promjene, da razmotre i ostavke.
Funkcija ministra nije samo predstavljati zdravstvenu politiku i objašnjavati probleme. Funkcija ministra jest osigurati da sustav radi.
Nećemo okretati glavu od pacijenata i zdravstvenih djelatnika
Ako se zajedno udružimo, mi ćemo se maksimalno posvetiti temama pacijenata, liječnika, medicinskih sestara, hitne pomoći i svih onih koji svakodnevno nose teret zdravstvenog sustava.
Želimo otvarati pitanja uvjeta rada, nedostatka osoblja, organizacije bolnica, dugih lista čekanja, odnosa prema pacijentima, plaća, mirovina i odgovornosti onih koji upravljaju javnim novcem.
Ne želimo sukobljavati pacijente i liječnike. Oni nisu neprijatelji jedni drugima. Pacijent treba liječnika koji ima uvjete za kvalitetan rad, a liječnik treba sustav koji mu omogućuje da svoj posao obavlja dostojanstveno.
Ne želimo da medicinska sestra bude iscrpljena, da liječnik izgara na poslu, da hitna pomoć nema dovoljno ljudi i da umirovljenik mora birati između lijekova i hrane.
Pacijenti smo svi mi. Danas plaćamo sustav, sutra ćemo možda ležati u bolničkom krevetu i čekati pomoć.
Zato ne smijemo šutjeti. Ne zbog politike, ne zbog pojedinih ministara i ne zbog političkih stranaka, nego zbog vlastitog dostojanstva i budućnosti svih nas.
Zdravstvo nije milostinja koju tražimo od države. Zdravstvena zaštita je ono što građani financiraju i što s punim pravom očekuju.
Ishodujemo pravne regulative kako bismo od ljudi željnih pomoći ojačali uređivačku strukturu na ovom polju. Interes nam je promjena koju žele djelatnici zdravstva i pacijenti. Dok nema medijske kohezije, svijesti neće biti nego povremene. Svijest mora biti konstantna.
Toni Eterović
