Gost Pressinga N1 Dubravka Merlića, skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor Arsen Dedić 2015. godine je izjavio: „Imao sam okolnosti u kojima sam bio tretiran prvorazredno do onih najnižih politikanskih o kojima neću govoriti jer nikad nije dobro kada žrtva prepričava svoje nevolje. Jer onda praviš novu nevolju i ponovno se samoponižavaš dok onda zlotvor likuje tamo gdje palme njišu grane. Imao sam koliko god hoćeš najviše iz struke i politike. Prva nevolja je bila 1964. gdje sam napisao „Čuda“dvije religijske pjesme koje je komitet označio neprijateljskima, a podmetnuli su mi prijatelju velikom pjesniku Zlatku Tomičiću oružje koje nije imao nikada. Stao mi je u obranu. Razmo su tumačili i neprijateljski me otjerali zabranili, godinama sam pisao u tišini pod pseudonimom. Jedini me branio Bruno Popović a silno napao me Vjesnik. Jedini me spasio. Prvi Antun Šoljan me objavio da objavim svoj ciklus ali bio me je strašan strah. Pa su me progonili u komunizmu i ostalim sustavima jer ja želim biti slobodan.“ – izjavio je Arsen Dedić. Pogođen zabranom, provodi vrijeme na selu u okolici Zagreba. Nakon toga ostavlja se pisanja pjesama te započinje razdoblje autorske šutnje.
Ostavši bez prihoda, kao student okreće se pisanju aranžmana, prepisivanju nota i sličnim poslovima. Arsen Dedić je genije rođen u Šibeniku pravoslavne ispovijesti a njegov život bio je „ministarstvo straha“. Tijekom talijanske i njemačke okupacije Šibenika u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1944.) te poraća obilježenog gladi i neimaštinom, neko vrijeme je proveo s majčinom obitelji u Rupama i Dubravicama, pokraj rijeke Krke u zaleđu Šibenika. Kao dječak odrastao je u svojoj rodnoj kući u šibenskoj težačkoj četvrti Varoš, na broju 41 u današnjoj Ulici Nikole Tesle, u kojoj su rođeni Igor Mandić te neko vrijeme živjeli i Vice Vukov i Mišo Kovač, Dedić je intenzivno prijateljevao s Vukovom. Arsen je u djetinjstvu pohodio obje crkve, i katoličku i pravoslavnu.
Imperij, N1
