Iako nije krio da ga je prvi Hrvatski predsjednik volio Franjo Tuđman, istakao je do koje mjere je Arsen Dedić volio njega. Dedić se definirao kao antipolitičan. Odbacivao je mogućnost političkog angažmana ili podrške nekom političaru, uvjeren da pjevačima deklarativni iskazi ne trebaju. Pogađan zabranama i cenzurama u raznim dijelovima svoje karijere, kao svoju životnu devizu često je isticao liberalnu krilaticu Johna Stuarta Milla po kojoj sloboda pojedinca seže sve do tuđe slobode. Izjašnjavajući se kao umjetnik “lijevog uvjerenja”, protivio se kolektivizmu i nacionalizmu. Tijekom kampanje za predsjedničke
izbore 1997. godine, njegovo ime se bez njegovog odobrenja ili traženja pojavilo na popisu od nekoliko stotina kulturnih djelatnika i umjetnika koji otvorenim pismom podržavaju kandidaturu dr. Franje Tuđmana, na što je zatražio i tiskao demanti. Nakon demokratskih promjena devedesetih, kao pozitivne strane nekadašnjeg socijalizma navodio je solidarnost sustava te socijalnu mobilnost.
Bio je član Društva prijatelja Hajduka Zagreb, kojeg je redovito podržavao prisustvom i pro bono nastupima na “Biloj noći”. Još 1967. godine svoje skladbe “Čovjek od soli” i duet s Vicom Vukovom “I da bi ja ruku u vatru stavit” uvrstio je na EP Naprid bili, prihod od čije prodaje je prikupljan za gradnju novog Hajdukovog stadiona.
Imperij
