Nedavno je započeo i treći mjesec u godini.
U normalnim okolnostima bio bi to običan mjesec. Onaj zbog kojeg smo na korak bliže proljeću, prvim kafama u baštama kafića, šetnjama i još mnogim lijepim stvarima zbog kojih čekamo da otopli.
No, ove godine dodijeljena mu je titula mjeseca u kojem je sve stalo i obilježavamo tačno godinu dana otkako je počela pandemija koronavirusa.
Virus je promijenio naš život na svim poljima – mentalno, emotivno i fizički. Zakoračili smo u neki novi svijet, pun ograničenja i opreznosti, gdje sloboda izgleda daleko i nedostižno. Znate ono kada vam se nešto ružno desi pa pomislite da bi pobjegli na drugi kraj svijeta? E, ovoga puta i ta slamčica nade za koju bi se uhvatili nam je oduzeta.
Jedna od najvećih posljedica pandemije je definitivno i monotonija svakodnevnog života te prazan društveni kalendar.
Manjak društvenog života prouzrokovao je mnoge promjene u nama samima, našim razmišljanjima i stavovima. Svatko od nas je na različite načine doživio pandemiju i posljedice koje je ona sa sobom donijela. Neki su vrijeme u kući iskoristili da se posvete sebi i poslovima kojima inače ne bi stigli, a neki su to vidjeli kao čin ‘zatvora’, ne znajući što će sa sobom.
Samo se jedno jutro probudite i zateknete vaš grad pustim. Omiljeni kafići, parkovi, izlozi, sve je prazno. Naletite na tek pokojeg pješaka koji se trudi da vam bude što udaljeniji zbog zaraze. Maske, rukavice i dezinfekcijska sredstva su postali potreba – poput mobitela ili novčanika. Nema grljenja, ljubljenja, a stati i popričati s poznanikom kojeg sretnemo je fenomen, sve se svelo na brzinsko „zdravo“ u prolazu. A sada zamislite, da se u svom tom ludilu nalazite sami ili da je jedini način za vidjeti prijatelja preko društvenih mreža.
Mnoge je deprimirala činjenica da nemaju priliku ostvariti kontakt sa nekim od svojih najbližih, a mnogi su nekog najbližeg i izgubili. I sve češće smo se pitali da li će naš život više ikada biti onakav kakav je bio nekad.
Nije stvar samo u tome što su nam zatvorili mjesta gdje smo inače provodili vrijeme i družili se sa prijateljima, nego i u tome što su nas natjerali da se mi, kao osobe, zatvorimo i prepustimo strahu.
Strah nas je primorao da između njega i svega što danas u tijeku pandemije poželimo, on pobijedi. Plašimo se za sebe, ali više za one koje volimo. Sigurno ste i sami nekada pomislili ‘što ako ugrozim nekoga do koga mi je stalo?’. Radije ćemo ostati sami, izlovani, nego učiniti nešto zbog čega se možemo kajati čitav život.
I tako, prijateljstva nam ispaštaju ili ih potpuno gubimo.
No, sada više nego ikada, jedni drugima trebamo biti podrška i pružiti si potrebno strpljenje i razumijevanje.
Lekcija je jasna: sami smo sebi najveći (ne)prijatelji, a ko će nam od trenutih aktera (strah, virus, država) pomoći da to shvatimo – tek ćemo vidjeti.
Ilma B., foto: Pixabay