Don Šimun Doljanin imenovan biskupijskim pastoralnim vikarom za obitelj: Svećenik koji vjeru živi djelima
Vijest da je don Šimun Doljanin postao pastoralni vikar za obitelj u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji mnoge je vjernike ispunila radošću i nadom. U vremenu kada se o Crkvi često govori kroz prizmu skandala, podjela i kritika, postoje svećenici koji svojim životom i djelovanjem svjedoče onu izvornu poruku Evanđelja – služenje čovjeku, osobito onome koji pati.
Iako mediji posljednjih godina često naglašavaju negativne priče povezane s Crkvom, brojni svećenici diljem Hrvatske i dalje tiho grade zajednice, pomažu obiteljima, ohrabruju ranjene i pružaju ruku onima koji su izgubili nadu. Među njima posebno mjesto zauzima don Šimun Doljanin, otac Branko Zebić i mnoge ćemo izostaviti….one koji ne služe samo za oltarom nego prožeti Kristovim putem od kuće do kuće.
Vizionar i pokretač zajedništva
Don Šimun jedan je od važnih pokretača neokatekumenskog puta u Splitu i šire. Tijekom godina sudjelovao je u izgradnji brojnih obitelji, pomagao supružnicima u krizama te bio oslonac ljudima koji su se suočavali s različitim životnim poteškoćama.
Oni koji ga poznaju opisuju ga kao čovjeka kojem materijalno nikada nije bilo u središtu života. Njegovo bogatstvo uvijek su bili ljudi, njihove priče, njihove rane i njihova nada. Izgradio je crkvu na Neslanovcu, bio bolnički kapelan, poslan u minijaturnu crkvu u Spinut da je sagradi….
Posebno se ističe njegova spremnost da sasluša one koje su mnogi drugi zaboravili ili odbacili. Upravo su nam pojedine osobe koje su prošle kroz teška iskustva svjedočile kako im je don Šimun pružio podršku onda kada su se osjećale napuštenima i neshvaćenima baš od klera i biskupa, a to su oni zlostavljani koji su obijali televizije i medije.
Teška životna iskušenja
Malo je poznato koliko je i sam don Šimun prošao kroz osobne kušnje. Nakon pandemijskog razdoblja suočio se s ozbiljnim zdravstvenim i psihičkim izazovima od kojih se oporavljao godinu dana. Nije vjerovao u Koronu dok kao bolnički kapelan i sam nije jedva preživio. Bio je na meti osuda jer je izgovorio da je bolestan. Bio je i ostao živa meta zbog istine koja ga je skoro ubila.
Možda upravo zbog vlastitih patnji danas bolje razumije ljude koji nose teške životne križeve. Oni koji su s njim razgovarali često ističu da iza njegove ponekad užurbane i opterećene svakodnevice stoji čovjek koji duboko suosjeća s tuđom boli. Empatija, vjera i žarka želja za pomoći.
Glas ohrabrenja ranjenima
Posebno snažno ostala je zapamćena njegova podrška preživjelim osobama koje su se osjećale povrijeđeno i razočarano u crkvenim strukturama. Umjesto osude, nudio je razumijevanje i poziv na ozdravljenje.
Prema svjedočanstvima osoba kojima je pomagao, don Šimun je često naglašavao kako ljudi koji su ranjeni ne smiju biti odbačeni, nego saslušani i praćeni na putu oporavka. No nije mu bilo lako. Od klerikalne elite tadašnjeg nadbiskupa Marina Barišića i sam je postao progonjen.
Jedna od poruka koju su žrtve pedofilije fra Gracijana zapamtili glasi: “Zaslužujete pravdu bez svađe s Crkvom i sudom jer vi ste Crkva. Vjerujem u biskupa, ja to nikada ne želim biti, ali bi Vam živote podigao i ojačao u svim pogledima.”
Te riječi kada kaže jedan svećenik mnogi smatraju izrazom dubokog razumijevanja činjenice da Crkvu ne čine samo institucije i strukture, nego prije svega ljudi – vjernici, obitelji, ranjeni, siromašni i svi oni koji traže Boga.
U društvu velikih pastira
Uz don Šimuna Doljanina, brojni vjernici s poštovanjem spominju i pokojnog fra Ambroza Kneževića koji je ušao u rat sa vlastititm redom do svoje smrti kao heroj optužujući demona iz samostana, te oca Branka Zebića, svećenike koji su ostavili snažan trag u životima mnogih ljudi, ali i da znate žrtvi zlostavljanja. Nisu se libili izbrojati za ljekove, nisu se libili ne vjerovati, nisu tražili dokaze, dokazali su da su odabrani od Boga ljudi za koje se moli.
Njihova spremnost pomoći često ih je činila metom nerazumijevanja pa čak i zloupotreba. No upravo u toj nesebičnosti mnogi vide autentično svjedočanstvo kršćanske ljubavi. Mnogi biskupi su širili da su žrtve neprijatelji crkve, a žrtve mnoge i danas pate za svojom crkvom kojoj ne mogu oprostiti ne priznatu bol, izgubljeno dječje doba, laži u kojima moraju opstati da roditelje sačuvaju.
Crkva koja liječi rane
Imenovanje don Šimuna Doljanina na novu službu mnogi vide kao priliku da se još snažnije razvija pastoral obitelji, ali i kultura slušanja, razumijevanja i blizine prema ljudima koji nose životne rane.
Brojne osobe koje su prošle teška iskustva i dalje čekaju priznanje svojih patnji i odgovore na pitanja koja ih opterećuju godinama. Njihove rane nisu nestale, a osjećaj nepriznatosti i dalje ostavlja dubok trag.
Ipak, upravo prisutnost svećenika poput don Šimuna Doljanina pokazuje da unutar Crkve postoje ljudi koji nastoje graditi mostove, liječiti podjele i vraćati povjerenje onima koji su ga izgubili.
Uz čovjeka onda kada mu je najteže
Njegovo novo poslanje zato mnogi ne vide samo kao administrativno imenovanje, nego kao potvrdu da Crkva i danas treba pastire koji će, poput Krista, biti uz čovjeka onda kada mu je najteže.
Tako mu Svemogući Bog pomogao i svima koji se unutar crkve bore za preživjele sa dijagnozama, to kažemo u ime svih kojima je emocionalni život kastriran od manijaka društva.
Toni Eterović
