CRKVA VAS POZIVA DA GA SLUČAJNO NE GLEDATE ! KAŽU DA ŽENA POSTAJE PAPA! NO NIJE TAKO.
Glumac Ralph Fiennes glumi dekana i kardinala Thomasa Lawrencea koji je zadužen voditi Konklavu (izbor za novog Papu). Zapravo dekan je nakon smrti pape zadužen da vidi od čega je umro papa, razgovara sa svima koji su ga posljednji vidjeli i sa uskim osobljem pečatira sobu Pape. Kardinal Lawrence kao organizator Konklave nailazi na brojne spletke prije nego će doći svi kardinali da izglasaju novoga Papu. Prije smrti Pape dekan Lawrence je htio napustiti Rim i odgvorne funkcije a to namjerava i nakon što izaberu novoga Svetoga Oca.
Film je duboka provokacija tradicionalne religiozne crkve suočene sa neželjenim istinama od Boga i vraga.
Film “Konklava” predstavlja fascinantnu i kontroverznu priču o unutarnjim previranjima unutar Katoličke crkve, pružajući publici uvid u nevidljivi svijet kardinalskih klanova, političkih igara i borbi za papinstvo. Iako ga Crkva osuđuje kao ambiciozni film u kojem se kardinale prikazuje kao pohlepnike, film je osvojio publiku upravo svojom smjelošću da istraži složenost ljudske prirode u instituciji koja je stoljećima simbol vjere i morala.
Prikaz ljudskosti i nesavršenosti unutar Crkve
Jedan od najupečatljivijih elemenata filma je prikaz kardinala ne samo kao duhovnih vođa, već i kao ljudi s manama, ambicijama i strahovima. Iako bi se očekivalo da je Konklava događaj vođen isključivo vjerom i nadahnućem Duha Svetoga, film pokazuje da u tom procesu postoje intrige, manipulacije i suparništva, što Crkvu prikazuje u svjetlu ljudske institucije. Upravo te mane pojedinaca, kako film sugerira, mogu narušiti povjerenje vjernika u instituciju.
Borba dobra i zla
Unutarnji rat između dobra i zla, kako na osobnoj tako i na institucionalnoj razini, srž je priče. S jedne strane, tu su kardinali vođeni častohlepljem i željom za moći, dok su s druge strane oni koji priznaju vlastitu nesavršenost, ali kroz djela i vjeru nastoje odražavati Božju volju i biti svjetionici nade. Ovaj sukob nije samo politički, već i duboko duhovan, jer propituje što znači biti “dobar” u Crkvi koja je suočena s ljudskom slabošću.
Kriza vjere među ljudima
Film također adresira širu krizu povjerenja u Crkvu i Boga. Mnogi vjernici, suočeni sa skandalima i unutarnjim sukobima u Crkvi, gube vjeru u instituciju, a ponekad i u samog Boga. No, film nudi i nadu kroz likove koji se, unatoč vlastitim nesavršenostima, bore da očuvaju istinsku viziju Crkve kao mjesta duhovnog vodstva i utočišta. Upravo kroz njihove borbe film podsjeća da nije institucija ta koja je savršena, već vjera i dobrota pojedinaca.
Fascinantna režija i simbolika
Vizualno, “Konklava” koristi zatvorene prostore i tamne tonove kako bi dočarala izoliranost i napetost koja prati izbor novog pape. Atmosfera je klaustrofobična, a svjetlost koja se probija kroz tamu često simbolizira tračak nade, Božju prisutnost ili moralni kompas koji neki kardinali nastoje slijediti. Dijalozi su oštri i promišljeni, otkrivajući slojevitost svakog lika i dilemu između vjernosti Bogu i ljudskih poriva. Možemo li mjenjati što je Bog stvorio ili ne, jeli nam dovoljno šokova ili ne?
NAPADI OD CRKVE
“Konklava” je film koji izaziva razmišljanje i postavlja teška pitanja o vjeri, institucijama i ljudskoj prirodi. Publika film doživljava kao hrabar pokušaj otvaranja diskusije o stvarnim izazovima unutar jedne od najstarijih i najutjecajnijih institucija na svijetu. Na kraju, film nije samo kritika, već i oda onima koji, unatoč svim iskušenjima, nastoje očuvati ono najvažnije – vjeru u Boga i dobrotu u ljudima. Radnja filma, temeljena na istoimenoj knjizi Roberta Harrisa, prikazuje ideološke sukobe katoličkih kardinala tijekom izbora novog pape, a neočekivani zaokret radnje filma izazvao je brojne, oštre kritike katolika, te različita upozorenja svećenika za svoje vjernike.
CIJELI SVIJET SE MORA SUOČITI SA ČINJENICOM DA IGNORIRAMO POSTOJANJE LJUDI OKO NAS KOJI SU “OD SAMOG BOGA STVORENI KAKVI JESU”, ALI JEDNOSTAVNO NE OSJEĆAJU SE TAKO I VODE UNUTARNJE BORBE SA SOBOM. ŽIVE SA KRIŽEM KRŠĆANSKI REČEMNO, ŽIVE KAO GREWŠNICI LJUDSKI REČENO. TO MOGU BITI VAŠA DJECA. TO JE I JEDAN KARDINAL KOJI POKUŠAVA NEŠTO MJENJATI ALI ODUSTAJE NA POLA PUTA.
Biskup Robert Barron, na svojim društvenim mrežama savjetovao je svima da „bježe glavom bez obzira od ovoga filma“. Obrazložio je kako je crkvena hijerarhija prikazana kao leglo ambicije, korupcije i egoizma; konzervativna strana kardinalskog zbora oslikana je kao ksenofopski ekstremisti, dok su liberali predstavljeni kao narcisoidni spletkari a i da je nemoguće da Papa bude žena. Zapravo među kardinalima ima osoba koja se cijeli život borila sa svojim rodnim identitetom a služi Bogu na svim poljima vjere i djela. Borio se protiv sebe do potpunosti iscrpljenja prihvaćajući da mu je Bog dao križ. Križ ili pogreška ne znači da osoba treba nužno, niti je u ovom slučaju po crkvenom zakonu griješila.
Kardinal je rođen sa grijehom kao i svi drugi, kardinal je pokušao kroz svoja ljudska stajališta riješiti svoj hormonalni i umni problem, no nije žena kao što ni hemofrodit ne čini nekoga ženom ili muškarcem. Čak ni organi ne mogu činiti osobu ženom ili muškarcem, već kompletni vizualni identitet koji u ovom slučaju “problematični” kardinal nije išao do kraja, nego je u preispitivanju zaustavio sebe zbog svog crkvenog poslanja. On nije postao žena, kako tvrde kritičari ali se boje isti kritičari da bi se to moglo događati.
Kršćanski bi se moglo zamjeriti osobi koja je izabrana na položaj Pape da je dovela sve u zabludu jer je trebao reći sa kakvim se teretom nosi. No osim njega razni razbojnici i prevratnici su bili u igri. Taj kardinal je bio “tajni kardinal” Vatikana u ratnim zonama Kabula i Konga koji je od Pape dobio takav i dekret da smo ga u Vatikanu može otvoriti. Njegova misija bila je tajna, širenje vjere pod prijetnjom pogibelji, i nije dašoa sa lobijem niti se kandidirao za Papu, nego pokloniti glas nekome u koga vjeruje da će ispravno voditi crkvu. Tako je upao u sred optužbi i svađe kardinala oko terorizma, tradicije i liberalizma u temu gdje su se dvije struje žestoko zakačile. Ovaj kardinal ih je pitao jesu li ikada vidjeli krv u potocima tamo gdje je sve on bio i jesu li ikada stvarno doživjeli strah za svoj život. U vrlo kratkom govoru da crkva nema što ratovati nego djelovati pobrao je većinske glasove.
Da li je kao čovjek tek kasno razotkriven i priznao, bojao se da neće biti prihvaćen niti kao čovjek među strujama vukova i jeli mogao odbaciti povjerenje? Jeli on idealan i jesu li pape bile idealne ili grešnici? Velike dvojbe jer završni čin tek otvara mnoga pitanja. Kardinal svoje osjećaje nije estetski dovršio a to ne znači da i može ispraviti za Boga i crkvu grijeh ako je onakav vjernik kakvim se predstavio….
Pripremio Toni Eterović
