Cionizam je politički i nacionalni pokret koji se zalaže za povratak židovskog naroda u njegovu povijesnu domovinu — Erec Izrael (Zemlju Izrael), te za obnovu židovske države na tom području. Naziv potječe od riječi Cion (Sion), biblijskog naziva za Jeruzalem. Cilj je stvaranje (i kasnije očuvanje) židovske nacionalne države u Palestini. Pokret je u političkom smislu utemeljio Theodor Herzl, novinar i pisac iz Austro-Ugarske Monarhije. Smatra se da je 1897. godina početak modernog cionističkog pokreta, kada je u Baselu (Švicarska) održan Prvi cionistički kongres. Na tom je kongresu usvojen Bazelski program, kojim je cilj pokreta definiran kao „stvaranje doma za židovski narod u Palestini, osiguranog prema javnom pravu”. Židovi su do tada diljem svijeta bili progonjeni i bez zemlje. Nakon Holokausta i Drugog svjetskog rata, cionistički je pokret dobio široku međunarodnu podršku, što je dovelo do osnivanja države Izrael 1948. godine.
Cionizam kao pokret nije bio homogen. Od samog početka postojale su različite struje i stavovi o teritoriju, odnosu prema Palestini i arapskom stanovništvu te obliku buduće države Izrael. Glavne podjele bile su između Maximalista / Veliki Izrael koji su zagovarali teritorij od Eufrata do Nila. Često su odbacivali postojanje Palestinaca kao političkog naroda i vjerovali da je svaki dio “povjesne Palestine” prava židovska zemlja. Nasuprot Maximalistima stoji struja Umjerenih / pragmatičnih cionista koji su podržavali stvaranje države u dijelu Palestine, bez pretenzija na cijelu biblijsku teritoriju. Spremni na diplomatske kompromise i međunarodno priznanje fokusirali su se na sigurnost države i očuvanje međunarodnog legitimiteta. Treća vrsta cionista su Sekularni vs. religijski cionisti koji su naglašavali državu, infrastrukturu i diplomaciju.Religijski cionisti često su smatrali teritorij Božjim darom i vjerovali da je obaveza zauzeti cijelu povijesnu Palestinu.
Poznati cionistički vođe s različitim stavovima
1. Theodor Herzl (1860–1904)
Sekularni pragmatični cionist, osnivač modernog političkog cionizma, podržavao kompromisna teritorijalna rješenja (npr. Uganda Plan). Nije bio maksimalist, već naglašavao važnost međunarodno priznate države.
2. Chaim Weizmann (1874–1952)
Prvi predsjednik Izraela (1949–1952).
Pragmatičan, fokusiran na ograničen teritorij prema Mandatu Palestine. Protiv širenja na Gazu ili teritorije koje bi izazvale sukob s arapskim stanovništvom.
3. Ze’ev Jabotinsky (1880–1940)
Osnivač revizionističkog cionizma, maksimalistički vođa. Zalagao se za Veliki Izrael – teritorij od Eufrata do Nila. Protiv kompromisa i suradnje s Arapima; zagovarao vojnu snagu.
4. David Ben-Gurion (1886–1973)
Prvi premijer Izraela. Pragmatičan, prihvatio podjelu teritorija i odustao od maksimalističkih ciljeva. Fokusirao se na međunarodno priznanje i sigurnost države.
5. Menachem Begin (1913–1992)
Sljedbenik Jabotinskyja, lider Likuda. Prvotno maksimalist (Veliki Izrael), kasnije pragmatičan kao premijer (mir s Egiptom, povrat Sinaja).
6. Abba Eban (1915–2002)
Diplomatski vođa, ministar vanjskih poslova. Vrlo umjeren, naglašavao kompromis i međunarodno pravo.
Cionizam nikad nije bio jedinstven; od početka postojale su podjele. Neslaganja su utjecala na politiku Izraela, način ratovanja i mirovne pregovore. Danas ta podjela postoji i u izraelskoj politici: desničarske stranke često slijede Jabotinskyjev maksimalizam, dok centrističke i laburističke struje teže kompromisu i miru.
TE
