Sve vjere vode jednom Bogu i jednom Abrahamu. Zašto ratujemo?!

Vjera se više širi krvlju nego ljubavlju a religije u stranu često stavljaju i ne naglašavaju važnim da su upravo sve naslonjene na praoca Abrahama. Ukratko kršćanstvo, islam i judaizam smatraju se abrahamskim religijama, jer se svi pozivaju na istog praoca vjere – Abrahama (Ibrahima) i vjeruju u jednog, jedinog Boga – Stvoritelja svega.

ABRAHAM (IBRAHIM) JE OTAC SVIH VJERA

Sve tri religije (judaizam, kršćanstvo i islam) vjeruju u jednoga Boga koji je stvorio svijet, objavljuje se ljudima i traži od njih moralni život. U judaizmu, to je Jahve (YHWH). U kršćanstvu, to je isti Bog, ali shvaćen kroz Trojstvo (Otac, Sin i Duh Sveti). U islamu, to je Allah, što doslovno znači „Bog“ (ne ime, nego pojam). Dakle, svi vjernici mole istog Boga, ali ga razumiju i tumače na različite načine.

Islam izričito uči da su Abraham, Mojsije i Isus bili Božji poslanici. U Kur’anu piše da muslimani vjeruju u Boga, Abrahama, Izaka, Jakova i Isusa, te da ne prave razliku među prorocima (Kur’an 2:136). Kršćani također priznaju Abrahama i Mojsija kao važne figure vjere.

Abraham je prvi židovski patrijarh, utemeljitelj židovstva, i praotac triju monoteističkih religija: židovske, kršćanske i islamske. Prema Bibliji (Post., XI, 2 – XXV, 11; XVII, 5) prvotno se zvao Abram (otac uzvišeni), a novo ime Abraham (otac mnogim narodima) daje mu Bog (Jahve). U Kuranu je nazvan Ibrahim. Njegov životni put opisuje Stari zavjet (Post 11.27 – 25.11).

Abraham napušta zavičaj Ur Kaldejski (Mezopotamija), jer mu je Bog obećao mnogobrojno potomstvo i zemlju

Abraham napušta zavičaj Ur Kaldejski (Mezopotamija), jer mu je Bog obećao mnogobrojno potomstvo i zemlju; nakon duga lutanja spoznaje da je to Kanaan (Palestina). Obećanje potomstva također je upitno jer mu je žena Sara neplodna, no ipak u odmakloj dobi rodi sina Izaka. Abraham ga je na Božji poziv spreman žrtvovati, a njegovu vjernost Bog nagrađuje ispunjenjem obećanja. Jišmael (Izmael), sin Abrahama i sluškinje Hagare, protjeran je u pustinju i smatran je začetnikom Arapa.

Biblijski izvori o Abrahamu, različita podrijetla, teološke su naravi. Abraham, kojega Bog naziva prijateljem (Iz 41,8) i s kojim sklapa saveze, polazište je povijesti spasenja. Umjesto svijeta grijeha i nesklada, Bog s Abrahamom zasniva blagoslovljenu budućnost za čovječanstvo. Prema Novom zavjetu od Abrahama potječe Isus.

Zašto Abraham nije „proglašen svetim“ u kršćanskim religijama?

Abraham se u kršćanstvu ne kanonizira formalno kao svetac na način kao što se to čini s kasnijim kršćanima (mučenicima, ispovjednicima, svecima nakon Krista). Razlog je povijesno-teološki: Kanonizacija je praksa Crkve nakon Kristova uskrsnuća ona se odnosi na članove Crkve koji su živjeli i umrli u milosti Krista. Abraham je živio prije Krista, pa pripada vremenu Starog saveza. Ipak, i katolici i pravoslavci ga štuju kao pravednika i patrijarha, i u liturgiji se spominje s najvećim poštovanjem. U katoličkoj liturgiji: „Bože Abrahamov, Izakov i Jakovljev…“ U ikonografiji pravoslavlja: Abraham se često prikazuje u „krilu Abrahamovu“  mjestu pravednih duša prije Krista. Dakle, nije osporen, nego poštuje se kao praotac vjere, ali nije svetac u tehničkom smislu kanonizacije.

2. Je li Abraham razgovarao s Bogom?

U Bibliji (Postanak 12–25), Abraham izravno razgovara s Bogom više puta:

• Bog ga poziva iz Ura u Kanaan (Post 12,1–3).

• Bog sklapa savez s Abrahamom (Post 15).

• Bog mu se ukazuje kod hrasta Mamre (Post 18), kad Abraham razgovara s njim o Sodomi i Gomori.

• Bog iskušava Abrahama tražeći žrtvovanje Izaka (Post 22).

Dakle, Abraham je jedan od rijetkih likova koji ima izravni dijalog s Bogom  zato ga se i zove „prijateljem Božjim“ (Jak 2,23).

3. Gdje ga katolici i pravoslavci „osporavaju“?

Ne osporavaju ga kao vjernika, nego postoji različit teološki naglasak: U židovstvu, Abraham je otac naroda Izraela savez temeljen na obrezanju. U kršćanstvu, Abraham je otac vjere — primjer da se čovjek opravdava vjerom, ne samo djelima (Rim 4,1–25). Katolici i pravoslavci ga ne vide kao „neposlušnog“ ili „nevjernog“, nego kao čovjeka koji je vjerovao, ali još nije imao puninu Objave u Kristu. Dakle, „osporavanje“ nije moralno ni duhovno, nego smještanje njegove vjere u kontekst Starog saveza, koji se ispunjava tek u Kristu.

Gdje se pojavljuje „rascjep interesa“?

Rascjep se javlja u različitim razumijevanjima saveza i opravdanja:

Abraham (Ibrahim) u Kur’anu

Ibrahim se u Kur’anu spominje više od 60 puta — više nego većina proroka. On je prikazan kao:

• Prorok (nabī) i Božji prijatelj (khalīl Allāh) — isti izraz koji se koristi i u Bibliji: „Abraham, prijatelj Božji“ (Jak 2,23).

• Monoteist par excellence – uzor čovjeka koji odbacuje idole i ispovijeda čistu vjeru u jednog Boga.

• Utemeljitelj vjerske zajednice (umma) koja se ne veže uz etnički identitet nego uz vjeru u Jednog Boga.

U Kur’anu se često opisuje njegova potraga za istinom — promatra zvijezdu, mjesec, sunce, pa zaključuje da Bog nije nijedno od toga, nego Stvoritelj svega (Sura 6:76–79).

Abrahamov savez i kušnja

Islam priznaje i poštuje sve ključne trenutke Abrahamova života, ali ih tumači kroz islamsku teologiju:

• Savez s Bogom: Ibrahim obnavlja čisti monoteizam (tawhīd) i postaje uzor poslušnosti (islām znači „predanje Bogu“).

• Žrtva sina:

  • U islamu je Ibrahim iskušan da žrtvuje svog sina, ali Kur’an ne imenuje sina po imenu.

  • Većina muslimanskih komentatora smatra da je to bio Ismail (Išmael), a ne Izak, jer se radnja povezuje s osnivanjem Kabe u Meki.

  • Ta se žrtva obilježava blagdanom Kurban-bajrama (ʿĪd al-Aḍḥā).

Abraham i Kaba

Prema Kur’anu (Sura 2:125–129), Ibrahim i njegov sin Ismail obnavljaju Kabu u Meki kao središte obožavanja Jednog Boga. Zato ga muslimani smatraju duhovnim ocem islama, jer je upravo on obnovio čistu vjeru u Boga i postavio temelje kasnijem poslanstvu Muhammeda. Kaba je tako simbol Abrahamovskog monoteizma, a ne nove religije.

Abrahamova vjera prema islamu

Islam naglašava da je Ibrahim bio:

• Hanīf – čovjek čiste, izvorne vjere, „onaj koji se okrenuo od laži prema istini“.

• Ni židov ni kršćanin, jer su ti identiteti nastali kasnije (Sura 3:67):

  „Ibrahim nije bio ni Židov ni kršćanin, nego pravovjeran musliman (hanīf), i nije bio od mnogobožaca.“

Dakle, po islamu, Ibrahim je izvorni musliman — ne u smislu pripadnosti religiji Muhammedovog vremena, nego u smislu potpunog predanja Bogu (što riječ islam znači).

Abraham kao zajednički uzor

Islam Abrahamu pridaje univerzalnu ulogu — on je praotac svih vjernika, ne jedne nacije nego svih koji vjeruju u Jednog Boga i čine dobro. Zato se u islamu često govori o „abrahamovskoj vjeri“ (milla Ibrāhīm) — vjeri koja prethodi svim kasnijim religijskim podjelama.

Usporedba s kršćanstvom

Dakle, Abraham/Ibrahim u islamu nije samo povijesni lik nego temelj duhovnog identiteta. On utjelovljuje čistu vjeru u Boga bez posrednika, poslušnost bez oklijevanja i univerzalnost Božjeg poziva svim narodima.

TE