Svake godine retraumatiziramo građane Vukovara time što ih se podsjeća da su važni jednom u godini, kao žrtve agresora. Tada i oplakujemo na tisuće žrtvi ubijenih od tadašnje srbijanske politike i vojske Slobodana Milosevica. Mnoge majke još uvijek traže svoje nestale, i to su velike rane iz godine u godinu. No velika polovina u Vukovarko – srijemskoj županiji je pobjegla iz Hrvatske. Kažu nam da oplakivanja neće obrisati zločin, niti će obilježavanja na taj dan vratiti živote, niti obnoviti živote Vukovaraca.
Vukovarova strahota se nažalost nastavlja svake godine. Svi ti građani i ista županija ako ništa zaslužuje jednu tvornicu sa velikim plaćama da podigne grad da uspravno stoji. Vukovarci se osjećaju bitnima samo 18.11. svake godine, a to je žalosno. Vukovar je zapravo grad građana obje nacionalnosti i treba konkretno – novac, sredstva, stimulacije, da ožive i procvjetaju, te da nemaju potrebe za iseljavanjem.
Isključivo financijska ulaganja i podrška obiteljima, koje su izgubile najvoljenije mogu biti najveći čin ljubavi i velikodušnosti za tu siromašnu županiju.
Pripremio Toni Eterović
