Koliko je Valentinovo zapravo slavlje ljubavi, a koliko maskenbal društvenih očekivanja? Koliko je večera rezervirano ne zato što se želi, nego zato što se mora? I koliko ljudi, dok nazdravlja ljubavi, u sebi zna da živi dvostruki ili trostruki život, onaj koji pokazuje i onaj koji skriva?
To nisu cinična pitanja. To su pitanja umora.
Bi li Franz Kafka imao mišljenje o Valentinovu? Da, i vrlo neugodno po nas. Iako Franz Kafka nikada nije pisao o Valentinovu, cijeli njegov opus je studija života pod prisilnom formom odnosa koji postoje jer se očekuju, identiteta koji se nose jer su propisani, i unutarnjih istina koje se ne smiju izgovoriti. Kod Kafke ljudi nisu nesretni zato što ne vole, nego zato što ne smiju ne-voljeti. Ili preciznije: zato što ne smiju priznati da ono što žive nema veze s onim što osjećaju. Valentinovo bi u tom smislu bilo savršen kafkijanski dan: dan kada se ljubav mora dokazati ritualom, a ne istinom.
Večera kao norma, ljubav kao obaveza
Koliko parova danas sjedi za stolom ne zato što žele biti zajedno, nego zato što bi odsutnost bila sumnjiva? Koliko poruka “sretno Valentinovo” služe kao potvrda normalnosti, a ne bliskosti? U tom smislu, Valentinovo funkcionira kao društveni ispit: imaš li partnera, imaš li plan, izgledaš li voljeno. A ispod stola: šutnja, emocionalna udaljenost, paralelni životi, paralelne poruke, paralelne istine….. Kafka bi rekao da je najveća tragedija to što ljudi pristaju sudjelovati u vlastitoj iluziji, jer je ona društveno prihvaćena.
Trostruki život: javni, privatni i prešućeni
Sve više ljudi ne živi dvostruki, nego trostruki život: onaj koji se pokazuje (društvene mreže, rituali, večere),
onaj koji se živi (stvarni odnos, često prazan ili napet), onaj koji se ne smije izgovoriti (želje, sumnje, odsutnost ljubavi) Valentinovo tada nije laž nego pojačalo laži. Ne stvara problem, ali ga čini vidljivijim. I zato boli.
Maskenbal nije u cvijeću, nego u šutnji
Problem Valentinova nije u ružama, poklonima ni večerama. Problem je u tome što se ljubav pretvara u normu, a ne u odnos. Što se traži forma, a ne istina. Što se ljudi boje reći: “Ovo što imamo možda izgleda kao ljubav, ali to više nije to.” Kafka nas ne bi pozvao da ukinemo Valentinovo. Pozvao bi nas da se zapitamo: u kojem trenutku smo pristali nositi masku samo da bismo izbjegli tišinu istine? Možda najradikalniji čin na Valentinovo nije velika gesta, nego iskrenost. Prema sebi, a tek onda prema drugome. Jer najgori zatvor nije samoća, nego odnos u kojem moraš glumiti da si slobodan.
Pripremio: Toni Eterović
