Nikad nismo imali više načina da budemo netko a nikad više problema da budemo svoji. Imamo profile, titule, statuse, opise poslova, biografije od tri reda, osobne brendove i verzije sebe prilagođene svakoj situaciji.
Čovjek ispred vremena surove cinične stvarnosti
Znamo kako se treba ponašati na poslu, kako pred obitelji, kako na društvenim mrežama, kako kad treba biti “jak”, a kako kad treba biti “profesionalan”. Sve znamo. Samo jedno sve češće ne znamo:
Tko smo kad sve to utihne.
Franz Kafka je to znao prije više od sto godina.
Kafka nije bio prorok u mističnom smislu. Nije predvidio internet ni algoritme. Radio je u uredu, u osiguravajućem društvu, okružen formularima, pravilnicima i hladnim jezikom administracije. Ali upravo tu, u tom sivom prostoru birokracije, vidio je nešto što je drugima promicalo vidio je kako se čovjek polako pretvara u funkciju. I o tome je pisao.
Ne o zmajevima, ne o velikim herojima, nego o ljudima koji se bude jedno jutro i shvate da više ne upravljaju svojim životom, nego održavaju sustav koji ih melje. O ljudima koji osjećaju krivnju, ali ne znaju za što su krivi. O ljudima koji kucaju na vrata autoriteta koji nikad ne odgovara.
Kafka nije pisao priče.
Pisao je dijagnoze.
Danas volimo reći da “nosimo maske”. Kao da je to nešto lagano, skoro teatralno. Kao da je to dodatak, kostim koji možemo skinuti. Ali kafkijanska istina je puno neugodnija: mi ne nosimo maske maske nose nas. Profesionalna verzija tebe ide na posao. Smirena verzija tebe razgovara s roditeljima.
Sretna verzija tebe objavljuje fotografije.
Snažna verzija tebe govori da je “sve pod kontrolom”.
A ona tiha, zbunjena, umorna verzija ona ostaje negdje u pozadini, kao šum koji stalno pokušava nešto reći, ali nikad ne dobije riječ.
Kafka je razumio taj rascjep. Njegovi likovi nisu dramatični buntovnici. Oni su umorni ljudi koji pokušavaju shvatiti pravila igre koja im nitko nikad nije objasnio. U Procesu čovjek je optužen, ali ne zna za što. U Dvorcu pokušava doći do centra moći, ali ga hodnici sustava stalno vraćaju na početak. U Preobražaju se čovjek doslovno pretvara u kukca ali najstrašnije je to što ga okolina počinje tretirati kao da je oduvijek bio samo teret.
To je brutalnost Kafke.
Nema eksplozije. Nema revolucije.
Samo tiho shvaćanje da vrijediš dok funkcioniraš.
Zato je Kafka “brutalni prorok vremena”
Jer je vidio svijet u kojem će sistem postati nevidljiv, ali sveprisutan. U kojem nećeš imati tiranina s krunom, nego pravila, procedure, evaluacije, rokove, algoritme, očekivanja. Nitko te osobno ne progoni ali stalno imaš osjećaj da nisi dovoljno.
Nisi dovoljno uspješan.
Nisi dovoljno produktivan.
Nisi dovoljno stabilan.
Nisi dovoljno sretan.
Ta nejasna, stalna krivnja to je čista Kafka.
On je pisao o sudovima bez lica. Mi živimo u sustavima bez lica.
On je pisao o beskrajnim hodnicima birokracije. Mi hodamo kroz beskrajne obrasce, aplikacije, platforme, procedure. On je pisao o izoliranom pojedincu. Mi smo povezani sa svima ali često smo sami sa sobom.
Najdublja nelagoda kod Kafke ne dolazi iz toga što je svijet čudan.
Dolazi iz toga što se likovi na tu čudnost naviknu.
I tu je njegova najstrašnija poruka za nas.
Možda problem nije samo u sustavu, u poslu, u tempu, u očekivanjima. Možda je problem i u tome što smo počeli vjerovati da je normalno živjeti stalno u ulozi. Što nam je postalo prirodno da smo iscrpljeni, ali “funkcionalni”. Da smo izgubljeni, ali “zauzeti”. Da smo prazni, ali “uspješni”.
Kafka nas ne uči kako pobijediti taj svijet. On nije pisac rješenja. On je pisac svjesnosti. On nas prisiljava da osjetimo nelagodu koju inače utišamo notifikacijama, obavezama i planovima.
Jer tek kad osjetiš tu nelagodu, možeš postaviti opasno pitanje: Ako maknem sve maske koje me drže na okupu tko ostaje? To pitanje je zastrašujuće. Ali možda je i jedino istinski naše.
Kafka je vidio da dolazi vrijeme u kojem će najveći čin pobune biti nešto vrlo tiho i vrlo osobno: ne rušenje sistema, nego pokušaj da, usprkos svemu, ostaneš u kontaktu s onim dijelom sebe koji nije funkcija, nije uloga, nije maska. U svijetu koji od nas traži da stalno budemo netko, možda je najradikalnije pokušati barem ponekad jednostavno biti.
Pripremio: Toni Eterović
