Piromani, Omiš i suci: Kada izgore životi, kuće i šume, nismo više objektivni

Imamo veliki paradoks. Imamo sve više strašnih požara, imamo sumnje na piromane, a onda se istodobno skandalizira kada sudovi pokušavaju odlučiti kakvu kaznu počinitelju izreći.

Nakon požara u Omišu, Zadru i drugim krajevima Hrvatske javnost je s razlogom bijesna. Izgubljeni su životi, izgorjele kuće, automobili, brodovi, šume, masline, životinje i ono što su ljudi stvarali desetljećima. Omiš je doživio katastrofu koja je ostavila duboke posljedice na cijelu zajednicu.

Kada čovjek gleda kako mu gori kuća, kako vatra guta šumu ili kako strada životinja, teško je očekivati mir. Ljudi su bijesni jer su im zapaljene njihove svetinje.

Zato danas mnogi traže drakonske kazne za piromane. Neki govore o najstrožim mogućim kaznama, neki traže gotovo javni linč počinitelja.

Linč nad sucem koji je zatvorio piromana a piroman umro

Piromanija je ozbiljan psihički poremećaj povezan s ponavljanim porivom za podmetanjem požara. Osoba nakon izazivanja požara ima olakšanje ili zadovoljstvo. Nema kajanje.

Ako je netko zbog svog poremećaja opasan za druge ljude, društvo ga mora zaustaviti. Ako je počinio kazneno djelo, mora odgovarati.

Ako je bolestan, mora se liječiti. A ako postoji opasnost da ponovno zapali, mora postojati sustav koji će zaštititi društvo.

To nije obrana piromana. To je pitanje kako zaštititi građane od njega i njega od njega samoga.

Slučaj Kristiana Vukasovića

U Splitu je Kristian Vukasović, tada tek 18-godišnjak, bio uhićen zbog podmetanja četiri požara u kojima su izgorjeli dijelovi vegetacije, među ostalim stabla maslina i borovi. Sam se prijavio policiji.

DORH je tražio zatvorsku kaznu, javnost je bila ogorčena, a slučaj je završio pred sucem Marijom Franetovićem. Iako su DORH i odvjetnik se dogovorili oko kazne, dogodila se tragedija u zatvoru. DORH inače nema puno empatije za poremećaje a niti mehanizme kako sa njima, jedino što je moguće da inzistiraju na zatvoru i upiru suca da će počinitelj “ponoviti djelo.”

Kristian je kasnije preminuo nakon boravka u zatvorskom sustavu. Sve nas je šokiralo za mladića ali odjednom Kristian je postao mučenik za sve ljudi su zaboravili požar a razapeli suca. Zatvorske propuste su prepisali sucu i čak javnost po komentarima ocjenjivala je da Kristian nije smio biti u zatvoru! Iako je izazvao 4 vatre.

Smrt koja je otvorila pitanja i osude društva koje je tražilo njegov zatvor

Njegova smrt otvorila je novu tragediju. Javnost je počela prozivati suca i povezivati njegovu odluku s onim što se dogodilo mladom čovjeku. Sudac je prolazio kroz teške pritiske, traume i osjećaj odgovornosti, iako su u samom postupku postojali DORH, obrana, vještaci i sporazum o kazni.

I upravo je to upozorenje za ono što se događa danas. Budite porotnici ili suci i recite što biste učinili i kako sudili ljude koji su zapalili Omiš, Zadar, Brač, Kaštela, kojima je to doslovno uzbuđenje? Zatvor i pritvor je mjesto gdje trebaju biti pod punom zaštitom pravosudne policije.

Što ako ponovno netko umre u pritvoru?

Danas, kada je javnost nakon omiljenih mjesta, kuća, šuma i života uništenih požarima bijesna na piromane, ponovno se traže najstrože moguće kazne.

Ali pitajmo se nešto.

Ako sutra neki počinitelj bude uhićen, zatvoren, a potom u pritvoru ili zatvoru umre – hoćemo li ponovno tražiti jednog suca kojeg ćemo javno razapeti?

Hoćemo li ponovno reći da je sudac kriv za sve? Ili ćemo tada konačno pogledati cijeli sustav? Jer sudac nije policija. Sudac nije zatvorski liječnik. Sudac nije upravitelj zatvora. Sudac nije psihijatar.

Sudac odlučuje na temelju zakona, dokaza, vještačenja i onoga što mu je dostavljeno u postupku.

Sada budimo mi suci

Zamislimo da smo mi sudac.

Pred nama sjedi čovjek koji je podmetnuo požar.

Znamo da je zbog njega mogla izgorjeti kuća. Znamo da su vatrogasci mogli poginuti. Znamo da mogu stradati ljudi i životinje.

Znamo da jedna iskra može uništiti cijelo područje. Što bismo napravili?

Bismo li rekli: najstroža moguća kazna, bez obzira na sve?

Ili bismo pitali:

Je li osoba ubrojiva? Je li bolesna? Koliko je opasna? Hoće li ponovno podmetnuti požar?

Može li se liječiti? Treba li zatvor? Treba li psihijatrijsko liječenje? Treba li oboje?

I kako ćemo istodobno zaštititi društvo i osigurati da se tragedija ne ponovi?

To su pitanja koja sudac mora postaviti.

Ali ne zaboravimo žrtve

Ne smijemo zaboraviti čovjeka kojem je izgorjela kuća. Ne smijemo zaboraviti obitelj koja je pobjegla pred vatrom. Ne smijemo zaboraviti vatrogasca koji je riskirao život.

Ne smijemo zaboraviti životinje koje nisu mogle pobjeći. Ne smijemo zaboraviti šumu koja se neće vratiti desetljećima.

Ne smijemo zaboraviti Omiš. Jer tamo više nije riječ o četiri požara i nekoliko stabala.

Tamo govorimo o tragediji koja je zahvatila ljude, prirodu, imovinu i cijelu zajednicu.

Zato ovaj tekst nije obrana piromana. Upravo suprotno. Piromane koji namjerno ugrožavaju ljude i imovinu treba zaustaviti i kazniti.

Ali kazna mora biti zakonita, a sudac ne smije postati meta javnog linča.

Javnost ima pravo biti bijesna.

Žrtve imaju pravo tražiti pravdu. Država mora zaštititi građane. Počinitelj mora odgovarati.

A sud mora ostati sud.

Jer ako u trenutku najvećeg bijesa izgubimo objektivnost, onda više ne tražimo pravdu. Tražimo osvetu.

Pripremio Toni Eterović