Građani u razgovorima sve otvorenije govore o negativnim iskustvima s liječnicima, strahu od liječenja i osjećaju da se ne smiju zamjeriti onima kojima povjeravaju svoje zdravlje. Tko nadzire rad bolnica, kako je moguće istodobno obavljati više zahtjevnih funkcija i zašto pacijenti često nemaju pristup informacijama koje su im potrebne? Imperij.com želi otvoriti prostor za provjerena svjedočanstva pacijenata, obitelji i zdravstvenih djelatnika, makar i diskretno jer nam tako i daju građani za sada podatke.
Koliko ljudi liječnike doživljava pozitivno, a koliko negativno?
U svakodnevnim razgovorima s ljudima bilježim njihova iskustva s liječnicima. Sve češće čujem nezadovoljstvo liječenjem, priče o poniženjima i strah od ponovnog odlaska u bolnicu. Ljudi otvorenije govore o onome što su doživjeli, ali i o onome što se boje izgovoriti javno. Svako tri dana se mjenjaju dijagnoze, liječnika nema na radnom mjestu, pročelnika nema, kad im pada na pamet uzimaju bolovanja i godišnje i to je ono što mi trebamo hvaliti, da ne pričamo o plaćanju operacija.
Koliko građana hrvatske liječnike doživljava pozitivno, a koliko negativno?
Moj razgovor me prestravio jer sam osjećao da će biti 50% bar zadovoljno, no dobio sam u zapisnik stravične priće bešćutnosti, slanja kuči, krive dijagnoze, nekoliko krivih dijagnoza. U razgovorima se ponavlja jedna posebno zabrinjavajuća poruka: najopasnije je zamjeriti se liječniku jer će vam možda ponovno trebati.
Ako je to strah koji pacijenti doista osjećaju, onda više ne govorimo samo o kvaliteti komunikacije između liječnika i pacijenta. Govorimo o povjerenju, dostojanstvu čovjeka i osjećaju sigurnosti unutar sustava kojemu bi građani trebali moći vjerovati. Govorimo o slučaju kardio kirurga Kristijana Bulata koji je u jednom razgovoru rekao da nije jedini koji uzima novac sa strane.
Ljudi mi govore o iskustvima koja opisuju kao šikaniranje, ponižavanje i nedostatak informacija. Neka svjedočanstva potrebno je dodatno provjeriti, dokumentirati i usporediti s medicinskom dokumentacijom. No građane koji se obraćaju s takvim iskustvima ne smijemo unaprijed odbaciti niti ih tretirati kao neprijatelje zdravstvenog sustava.
Liječnici nisu svi isti. Postoje ljudi koji svoj poziv obavljaju savjesno, predano i humano. Takvi liječnici zaslužuju poštovanje, dobre plaće, kvalitetne uvjete rada i zaštitu od neopravdanih optužbi.
Ali jednako tako, nitko ne bi smio biti izuzet od odgovornosti samo zato što nosi bijelu kutu, ima akademsku titulu, političke veze ili ugled u javnosti.
Građani se boje liječnika jer vjeruju da će im ponovno trebati
U razgovorima me iznenađuje koliko ljudi razmišlja o mogućim posljedicama ako javno kritizira liječnika ili bolnicu. Njihova logika često je jednostavna: danas ću se požaliti, a sutra ću možda ponovno trebati istog liječnika ili isti odjel.
Takav strah ne znači automatski da je svaki liječnik spreman na osvetu niti da je svaka prijava opravdana. Ali ako pacijent vjeruje da bi zbog pritužbe mogao biti lošije tretiran, to je ozbiljan problem koji zahtijeva povjerenje u neovisne mehanizme zaštite.
Pacijent mora imati pravo pitati što mu je, kakvo liječenje prima, koje su alternative, kakvi su rizici i zašto se donosi određena medicinska odluka. Mora imati mogućnost zatražiti dokumentaciju i uložiti pritužbu bez straha da će zbog toga biti obilježen kao problematičan.
Zašto bi građanin morao birati između vlastitog dostojanstva i straha da će se jednog dana ponovno naći u istoj bolnici?
Zdravstveni sustav financiraju građani, a zdravstvena zaštita postoji zbog njih. To ne znači da pacijent uvijek može dobiti odgovor koji želi niti da svaka medicinska odluka mora biti ugodna. Znači da ima pravo na stručno, savjesno i dostojanstveno postupanje.
Kako jedan liječnik može biti liječnik, političar, profesor i privatnik?
Postavljam i pitanje koje zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu: kako je moguće da pojedini liječnici istodobno rade u javnoj bolnici, obavljaju političke funkcije, predaju na fakultetu i vode ili razvijaju privatnu praksu, pa im nije dosta potom postaju sudski vještaci? Jeli više vole novac ili poziv koji su njihovi apetiti?
Samo po sebi, obavljanje više profesionalnih uloga ne dokazuje nepravilnost. Liječnici mogu biti izvrsni stručnjaci, nastavnici, istraživači i javni dužnosnici. Problem nastaje ako se zbog preklapanja obveza zanemaruju pacijenti, ako postoje nedopušteni sukobi interesa ili ako javni i privatni sustav nisu organizirani transparentno.
Tko provjerava koliko sati takav liječnik stvarno radi? Tko nadzire dostupnost liječnika na odjelu? Tko analizira rasporede, dežurstva, liste čekanja i kontinuitet skrbi? Postoje li učinkoviti mehanizmi za utvrđivanje je li pacijentima u javnoj ustanovi uskraćena usluga zbog nedostatka organizacije ili kadrovskih kapaciteta?
To su pitanja na koja trebaju odgovoriti uprave bolnica, nadležne institucije i dokumentacija, a ne glasine. Ono što vidim svaki dan na odjelu koji posjećujem nema dežurnog liječnika, kada čuju da sam novinar urednik bježe na kilometar, što su skrivili? Treba li USKOK promjene i nove snage za rad?
Ne tvrdim da liječnik koji radi privatno automatski zanemaruje javnu bolnicu. Tvrdim da građani imaju pravo tražiti transparentnost i provjeru kada postoji osnovana sumnja da organizacija rada šteti pacijentima.
A pitanje zarade također je legitimno. Koliko je dovoljno? Je li cilj medicine prvenstveno novac, status i politički utjecaj ili stručnost, odgovornost i pomoć čovjeku?
Liječnici imaju pravo na dostojanstvenu i konkurentnu plaću. Njihovo obrazovanje, odgovornost i težina posla moraju se vrednovati. Ali visoka plaća ne može biti zamjena za etiku, a titule ne mogu biti zaštita od odgovornosti.
Ako netko izabere medicinu isključivo kao put do bogatstva i društvenog statusa, a pritom zanemaruje pacijente, tada problem nije samo u pojedincu. Problem je i u sustavu koji takvo ponašanje eventualno dopušta ili ne prepoznaje na vrijeme.
Svjedočanstva sedam sugovornika o neurološkom odjelu zahtijevaju provjeru
U svojim razgovorima upoznao sam i bivšeg rukovoditelja neurološkog odjela koji je, prema onome što mi je ispričano, napustio javni sustav i nastavio raditi u privatnom zdravstvu. Njegovu profesionalnu biografiju, okolnosti odlaska, eventualne afere i odgovornost za konkretne slučajeve tek utvrđujemo. Postao je privatni uglednik umjesto pogrebnik. Upoznao sam ga oči u oči, bio je lažljivac i ostao, nešto više zna ali svi mlađi će ga prešišati u znanju, pripada HDZ.
Danas nekim liječnicima nije dovoljno biti liječnik, pa žele biti i predavači, pa nakon toga privatnici, pa nakon toga vještaci, pa stranački pripadnici, a tu se skupe lijepe svote novca i to gradi glavni kostur bolnice ne samo splitske.
Sedam sugovornika s kojima sam razgovarao iznijelo mi je teška iskustva i optužbe povezane sa smrću članova njihovih obitelji na odjelu za moždane udare. Ostalih sedamdesest priča čekaju na ledu zajedničkog ptohvata koji će zapaliti nebo Hrvatske. Kategorički tvrde da se radi o ne maru i da nisu imali pristupe informacijama. U svojim iskazima iznijeli su i vrlo ozbiljne kritike koje se podudaraju na račun postupanja i komunikacije s pacijentima koje su na razini biltena i teških kaznenih djela. No ista firma je zapošljavala bolnicu i policiju, zato su ključni mediji koji mogu demolirati ovakav vrijednosni sustav.
Prema njihovim riječima, u pojedinim su situacijama imali osjećaj da se odustalo od njihovih bližnjih ili da se prema njima nije postupalo kako su očekivali. Spominjali su i rečenicu koju su zapamtili kao poruku da je bolje da pacijent umre kod kuće.
Zar oni vide smrt? Vide li svoju? Ne mogu se samo na temelju sedam svjedočanstava zaključiti uzroci smrti, medicinska odgovornost pojedinog liječnika ili postojanje sustavnog propusta. Za takve zaključke potrebni su medicinska dokumentacija, vremenski slijed liječenja, stručna procjena i odgovori odgovornih osoba.
Ali jednako tako, ne smijemo se praviti da takvih svjedočanstava nema.
Uskok i DORH su postali invalidni umirovljenici na mjestima poput bolnica, Like, Omiša i sličnih ozbiljnih afera.
Posebno je zabrinjavajuće kada se osoba koju sugovornici ozbiljno kritiziraju kasnije predstavlja kao ugledni voditelj privatne zdravstvene ustanove. Sam po sebi takav profesionalni put ne dokazuje ništa nezakonito, ali opravdava novinarsko pitanje: jesu li navodi obitelji ikada službeno ispitani i kakvi su bili rezultati? Sve je pod zakonom šutnje pa i tajne sa Žnjana.
Ugled ne smije biti zamjena za provjeru.
Liječnici također mogu postati pacijenti
Postoji još jedna dimenzija o kojoj se premalo govori.
Građani se boje liječnika jer vjeruju da će im jednog dana ponovno trebati. Međutim, i liječnici su ljudi koji mogu iznenada oboljeti, doživjeti moždani ili srčani udar i postati ovisni o hitnoj medicinskoj pomoći. I to se događalo i nisu im stigle veze.
Marku Perkoviću Thompsonu sve veze koje je zvao nisu uspjele spasiti ono najsvetije no netko je umrao jer nema veze. Činjenica da je netko liječnik ne štiti ga od bolesti niti jamči da će u kritičnom trenutku dobiti pomoć.
I liječnici koji su godinama radili u zdravstvenom sustavu mogu se naći u situaciji u kojoj ovise o organizaciji hitne službe, dostupnosti stručnjaka i brzini postupanja. Događale su se smrti ravnatelja bolnica momentalne na plažama.
Zato bi trebalo provjeravati i javno analizirati svaki ozbiljan slučaj u kojem postoji sumnja da pacijent nije pravodobno dobio potrebnu pomoć, bez obzira na njegov društveni status ili zanimanje.
Ako je neki poznati čovjek doživio zdravstveni incident, a pojavile su se tvrdnje da mu pomoć nije pružena kako je trebalo, potrebno je utvrditi što se dogodilo na temelju vjerodostojnih izvora. Bez takve provjere ne bi bilo odgovorno tvrditi da je sustav zakazao u konkretnom slučaju.
Ali načelo je jednostavno: ni liječnik, ni političar, ni sudac, ni radnik, ni čovjek bez poznanstava ne bi smio ovisiti o tome poznaje li nekoga tko mu može otvoriti vrata.
U hitnoj medicini ne bi smjelo biti važnije tko ste od toga kakvu pomoć trebate.
Jedan liječnik je nedavno istupio u Slobodnoj Dalmaciji da i u bolnici New Yorka ima veza, ali nije iznio kada se uhiti takvog liječnika kada više izlazi iz zatvora.
Političke veze nisu dokaz krivnje, ali ne smiju biti zaštita od nadzora
U javnosti se često postavlja pitanje koliko političke veze utječu na imenovanja, napredovanja i upravljanje zdravstvenim ustanovama.
U Splitu i drugdje u Hrvatskoj građani imaju pravo pitati kako se biraju rukovoditelji bolnica, na temelju kojih stručnih kriterija i tko odgovara za rezultate njihova rada.
Ako se iznose sumnje o stjecanju imovine, pogodovanju ili zlouporabi položaja, one se moraju provjeravati na temelju dostupnih dokumenata i službenih podataka. Politička pripadnost nije dokaz krivnje, ali nije ni razlog da se bilo koga izuzme od nadzora.
Poruka koju želim poslati jest da se ne smijemo bojati postavljati pitanja o radu moćnih ljudi, bez obzira na njihove funkcije, titule ili političke veze. Istraživačko novinarstvo mora biti neovisno. Ne smije služiti osveti, ali ne smije ni ustuknuti pred autoritetom.
KBC Split: psihijatrija, neurologija, plucno i hitni prijem pod povećalom javnosti
Moje iskustvo i razgovori koje vodim otvaraju pitanja o stanju više bolničkih odjela. Posebno me zabrinjavaju navodi o organizaciji rada na psihijatriji, neurologiji, objedinjenom hitnom bolničkom prijemu, pulmologiji i gastroenterologiji.
Izražavam ozbiljno nezadovoljstvo onime što sam doživio i onime što mi građani opisuju. Međutim, tvrdnje o kaosu na pojedinim odjelima treba potkrijepiti konkretnim podacima, rasporedima, dokumentacijom, službenim odgovorima i svjedočanstvima koja se mogu provjeriti.
Kada govorimo o objedinjenom hitnom bolničkom prijmu, nije dovoljno da ustanova ima naziv i organizacijsku strukturu na papiru. Važno je kako sustav funkcionira u praksi: koliko se čeka, kako se procjenjuje hitnost, koliko je osoblja dostupno, kako se pacijenti raspoređuju i jesu li osigurani uvjeti za sigurno liječenje.
Pacijenti ne bi smjeli imati osjećaj da su prepušteni sami sebi dok čekaju pomoć.
Opisujem i vlastito iskustvo dugog čekanja u prostoru koji sam doživio kao izrazito neugodan i nehigijenski. Koristio sam vrlo oštre riječi kako bih opisao osjećaj da se čovjek u takvim okolnostima mora boriti za vlastito dostojanstvo. Moje iskustvo ne može samo po sebi dokazati opće stanje cijele ustanove, ali je razlog da se o uvjetima čekaonica, higijeni i organizaciji prijma razgovara ozbiljno.
Kada pacijenti satima čekaju, kada ne dobivaju razumljive informacije ili kada ne znaju kome se mogu obratiti, problem nije samo u pojedinačnom odnosu s liječnikom. To je i pitanje organizacije ustanove.
Plaćam privatno liječenje, ali to ne znači da odustajem od javnog zdravstva
Osobno plaćam privatno liječenje, ali to ne znači da sam prestao brinuti o javnom zdravstvenom sustavu.
Naprotiv, upravo me stres zbog iskustava u kojima sam se osjećao kao da moram sam sebi pomagati dok čekam u neugodnim uvjetima dodatno potiče da govorim o problemima.
U svojim sam susretima s javnim zdravstvom nekoliko puta bio zadovoljan, ali mnogo češće potpuno nezadovoljan, osobito kada nisam mogao dobiti informacije koje sam smatrao nužnima.
To je moje osobno iskustvo. No građani bi trebali imati pravo govoriti i o pozitivnim i o negativnim iskustvima, bez pritiska da moraju šutjeti kako bi izbjegli sukob.
Privatno liječenje ne smije postati jedini izlaz za ljude koji mogu platiti. Građani desetljećima uplaćuju doprinose i imaju pravo očekivati da javni sustav bude dostupan, organiziran i odgovoran.
Ne želim sustav u kojem se čovjek osjeća sigurnim tek kada izvadi novčanik i plati privatnu uslugu. Želim sustav u kojem se javna zdravstvena zaštita unapređuje, a privatna medicina može postojati bez narušavanja prava pacijenata u javnim ustanovama.
Pulmologija, gastroenterologija, urologija, bolnička kuhinja i uvjeti koji se ne smiju ignorirati
U svojim kritikama upozoravam i na stanje pulmološkog i gastroenterološkog odjela, kao i na uvjete u bolničkoj kuhinji i pojedinim starijim dijelovima bolničkog kompleksa.
Bolnička kuhinja mora zadovoljiti higijenske i prehrambene standarde, a prostori u kojima borave pacijenti moraju biti primjereni liječenju. Stare zgrade i dotrajala infrastruktura ne znače automatski da se u njima ne može kvalitetno raditi, ali njihovo stanje mora biti redovito procjenjivano i održavano.
Ako građani prijavljuju nečistoću, neprimjerene uvjete ili nedostatke koji mogu utjecati na sigurnost pacijenata, potrebno je utvrditi postoje li nepravilnosti i tko je za njih odgovoran.
Nije dovoljno sve pripisati starosti zgrade, nedostatku novca ili opterećenosti osoblja. Potrebni su planovi održavanja, jasne odgovornosti i transparentni podaci o ulaganjima.
Jednako tako, ne bi bilo pošteno unaprijed optužiti cijeli odjel ili sve zaposlenike. Mnogi zdravstveni djelatnici rade u teškim uvjetima i zaslužuju podršku, a ne da budu automatski označeni kao odgovorni za probleme koje možda ne mogu sami riješiti.
Zašto se govori o novoj bolnici dok građani traže odgovore o postojećoj?
Kada političari govore o velikim infrastrukturnim projektima i novim bolnicama, legitimno je pitati što se istodobno poduzima kako bi postojeće ustanove mogle sigurno i kvalitetno raditi.
Nova zgrada može biti važna investicija, ali sama po sebi neće riješiti probleme upravljanja, rasporeda rada, dostupnosti liječnika, komunikacije s pacijentima i organizacije hitnog prijma.
Građani trebaju znati tko upravlja postojećim sustavom, koje su odgovornosti uprava i kako se nadzire provedba odluka. Ako je premijer ili ministar najavio novi projekt, javnost ima pravo pitati i što se poduzima danas, a ne samo što se planira za budućnost.
Ne možemo zanemariti svakodnevne potrebe pacijenata dok čekamo buduću infrastrukturu. Čovjek koji danas treba hitnu pomoć ne može čekati završetak nove bolnice.
Liječnici trebaju dobre plaće, ali i jasnu odgovornost
Ako želimo privući stručnjake iz Hrvatske i drugih zemalja Balkana, moramo ponuditi uvjete rada koji omogućuju dostojanstven život, stručno usavršavanje i profesionalni razvoj.
Zdravstveni djelatnici ne bi smjeli raditi za plaće od kojih jedva mogu platiti podstanarstvo. Ne možemo očekivati da će stručnjaci doći i ostati u sustavu ako ih se iscrpljuje, ponižava ili im se ne omogućuje normalan profesionalni rad.
Veće plaće mogu pomoći privlačenju i zadržavanju kadrova, ali same po sebi ne jamče bolju skrb. Potrebni su kvalitetno upravljanje, planiranje ljudskih resursa, jasne odgovornosti i sustav u kojem se stručnost prepoznaje, a propusti ispituju.
Liječnik koji voli svoj poziv, savjesno radi i brine o pacijentima zaslužuje poštovanje i zaštitu. Onaj za koga se utvrde ozbiljni stručni ili etički propusti mora odgovarati prema pravilima struke i zakonu, bez obzira na položaj ili veze.
Psihološka procjena zdravstvenih djelatnika: kako osigurati sigurnost bez stigmatizacije?
Smatram da treba otvoriti i pitanje načina na koji se procjenjuju sposobnost za rad, profesionalno ponašanje i psihofizička spremnost ljudi na posebno odgovornim radnim mjestima.
Međutim, psihološko testiranje ne smije postati sredstvo za obračun s liječnicima koji su nekome neugodni ili koji se ne slažu s upravom. Nečija dijagnoza, osobnost ili političko uvjerenje sami po sebi ne dokazuju da osoba nije sposobna obavljati posao no ona treba biti na primarnom radnom mjestu.
Potrebni su stručni i zakonski utemeljeni kriteriji, povjerljivost podataka, zaštita od diskriminacije i procjene koje se odnose na stvarne zahtjeve radnog mjesta.
Jednako je važno postaviti pitanje kako se reagira na dokumentirane slučajeve ozbiljnog neprofesionalnog ponašanja, zanemarivanja obveza ili ugrožavanja sigurnosti pacijenata.
Ako želimo sigurnije bolnice, moramo imati sustav koji štiti i pacijente i zdravstvene djelatnike, a ne sustav u kojem se jedni boje prijaviti problem, dok drugi strahuju da će biti nepravedno optuženi.
Pacijent s kilom i žena u predinfarktnom stanju: trijaža mora biti stručna, a ne proizvoljna
Sjećam se situacije u kojoj su se u čekaonici našli mladić s kilom pokraj želuca i starija žena za koju sam smatrao da je u predinfarktnom stanju. I sama je rekla i svima je pozlilo paralelno u čekonici.
Takvi susreti pokreću važno pitanje: kako se određuje tko će prvi dobiti pomoć i razumiju li pacijenti zašto moraju čekati?
U hitnoj medicini pacijenti se ne zbrinjavaju prema dobi, društvenom statusu, poznanstvima ili tome tko je glasniji. Prioritet se određuje prema medicinskoj hitnosti, simptomima, riziku i stručnoj procjeni. Ne može sestra na telefon dogovarati terapiju.
Zato nije moguće unaprijed zaključiti da dvije osobe moraju imati potpuno jednak redoslijed obrade samo zato što obje imaju zdravstveni problem. Pacijent sa sumnjom na akutno životno ugrožavajuće stanje može zahtijevati neposrednu procjenu, dok se drugim pacijentima skrb organizira prema njihovoj kliničkoj hitnosti. Dakle, nedostaju dva do tri liječnika u tom trenutku a bolnica zapošljava 900 liječnika.
Ali svatko mora biti primjereno procijenjen, a pacijenti trebaju dobiti razumljivo objašnjenje procesa kada je to moguće. Upravo je zato važno da se hitni prijam ne pretvori u prostor u kojem se ljudi osjećaju napušteno, u kojem ne znaju tko ih prati i gdje nemaju povjerenja da će netko reagirati ako im se stanje pogorša.
Bolnicama trebaju sposobni menadžeri i odgovornost za rezultate
Sve češće u razgovorima čujem pitanje upravljanja bolnicama. Sugovornici iz različitih dijelova Hrvatske upozoravaju na organizacijske probleme i pitaju tko zapravo upravlja sustavom, kako se određuju prioriteti i tko odgovara kada se problemi ponavljaju.
To su pitanja koja zahtijevaju širu analizu. Ne može se bez provjere tvrditi da sve hrvatske bolnice nemaju sposobne menadžere. Ali možemo i moramo raspravljati o tome kakve kompetencije trebaju imati ljudi koji vode velike zdravstvene ustanove.
Bolnica nije samo zgrada i skup odjela. Ona je složen sustav u kojem se moraju uskladiti ljudski resursi, nabava, financije, rasporedi, higijena, sigurnost pacijenata, stručni standardi i komunikacija.
Uprava mora znati kako se raspoređuju zaposlenici, zašto nastaju zastoji, gdje nedostaju kapaciteti i kako se provode korektivne mjere. Mora postojati mogućnost da se rezultati prate kroz jasne pokazatelje i da se odgovornost utvrđuje na temelju činjenica.
Dobar menadžment ne zamjenjuje liječničku stručnost. On stvara uvjete u kojima liječnici i ostali zaposlenici mogu raditi kvalitetno.
Ako se na nekom odjelu ponavljaju problemi, nije dovoljno promijeniti jednu osobu i nadati se da će sve biti bolje. Potrebno je utvrditi uzroke, analizirati organizaciju rada i pratiti jesu li promjene donijele rezultate.
Građani imaju pravo prijaviti i pohvalu i nezadovoljstvo
Svaki građanin ima pravo reći da je zadovoljan zdravstvenom skrbi, ali i da nije.
Ne želim da ovaj tekst bude osuda svih liječnika. Želim da bude poziv na razgovor o onome što pacijenti doživljavaju i o mehanizmima koji bi trebali osigurati kvalitetnu skrb.
Ako je liječnik nekome pomogao, treba ga pohvaliti. Ako je medicinska sestra pokazala iznimnu humanost, i to treba biti zabilježeno. Ako je odjel dobro organiziran, treba istaknuti što funkcionira.
Ali kada pacijent smatra da je ponižen, kada obitelj ne dobiva odgovore o liječenju ili kada postoji sumnja na propust, treba postojati jasan put do provjere.
Pritužba nije dokaz krivnje. Svjedočanstvo nije zamjena za medicinsko vještačenje. Ali ni izostanak službenog zaključka ne znači da pitanja ne treba postaviti.
Zato pozivam građane da svoja iskustva opisuju što konkretnije: kada se događaj zbio, na kojem odjelu, što su osobno vidjeli ili čuli, koje su informacije dobili i postoji li dokumentacija koja može pomoći u provjeri.
Važno je odvojiti osobno iskustvo od pretpostavki, a provjerljive činjenice od zaključaka. Tako štitimo i pacijente i one zdravstvene djelatnike koji rade odgovorno.
Imperij.com će postati prostor za glas pacijenata i obitelji
Imperij.com želi otvoriti prostor građanima koji smatraju da su njihova prava povrijeđena, ali i zdravstvenim djelatnicima koji žele govoriti o organizacijskim problemima, nedostatku osoblja, uvjetima rada i drugim pitanjima od javnog interesa. Ustrojavamo se vrhunski za ovu domenu.
Prikupljat ćemo svjedočanstva, provjeravati dokumentaciju i tražiti odgovore od nadležnih ustanova. Kada za to postoji opravdan javni interes, objavljivat ćemo rezultate provjera, uz pravo na odgovor i zaštitu osobnih podataka.
Želimo surađivati s poštenim i stručnim ljudima, uključujući liječnike, medicinske sestre, pravnike i stručnjake za zdravstveni menadžment. Potrebni su nam ljudi koji će pomoći da se problemi razumiju, a ne samo da se o njima glasno govori.
Nećemo unaprijed štititi ni napadati neku političku stranku, upravu ili liječnika. Naša obveza mora biti prema provjerljivim činjenicama, javnom interesu i pravima građana.
Građani koji nam se obrate mogu zatražiti povjerljivost. Prije objave moramo dogovoriti što se može objaviti, što zahtijeva dodatnu provjeru i kako zaštititi identitet osoba koje bi zbog svjedočenja mogle biti izložene pritisku. Anonimnost prema javnosti ne znači da su svi navodi automatski provjereni, pa ćemo svaki slučaj procjenjivati zasebno.
Želimo da ovo postane vaš medij, prostor u kojem se ne morate oslanjati samo na poznanstva i osobne veze kako biste postavili pitanje.
Zdravstvo se ne može popravljati šutnjom. Ne može se popravljati ni nekontroliranim optužbama. Može se popravljati transparentnošću, stručnim nadzorom, boljim upravljanjem, zaštitom pacijenata i odgovornošću svih koji imaju ovlasti.
Svi koji su desetljećima uplaćivali u zdravstveni sustav zaslužuju da se prema njima postupa dostojanstveno. Ne smiju biti prepušteni sami sebi samo zato što nemaju poznanstva, novac za privatno liječenje ili mogućnost da angažiraju odvjetnika.
Liječnici koji vole svoj poziv moraju biti cijenjeni i uvaženi. Zdravstveni radnici moraju imati plaće i uvjete rada koji odgovaraju njihovoj odgovornosti. A oni za koje se dokaže da su ozbiljno prekršili svoje profesionalne ili zakonske obveze moraju odgovarati prema propisanim postupcima.
To nije napad na medicinu. To je zahtjev da medicina ostane ono što bi trebala biti: stručna, humana i odgovorna služba građanima.
Jer bolnica mora biti mjesto u kojem se čovjek osjeća sigurnije, a ne mjesto u kojem se boji postaviti pitanje.
Toni Eterović
