Joe Navarro, bivši agent FBI-a i stručnjak za govor tijela, na ovu situaciju gleda kroz prizmu straha, psihološke ugode i preživljavanja. Prema njegovu učenju, evo ključnih razmišljanja.
Većina laži proizlazi iz straha
Navarro tvrdi da se velika većina obmana temelji na nekoj vrsti straha. Čak i kada ljudi lažu o sitnicama ili “glupostima”, oni to često čine iz: straha od tuđeg mišljenja, žele se prikazati boljima ili izbjeći osudu. Straha od nelagode: Pokušavaju održati vlastitu “psihološku ugodu” izbjegavanjem bilo kakvog konflikta, čak i onog najmanjeg.
Traženje istine dok sami lažu (Licemjerje kao obrana)
To što ljudi traže istinu dok sami lažu Navarro bi povezao s potrebom za kontrolom i sigurnošću. Lažov želi znati “pravu situaciju” kako bi mogao prilagoditi svoju priču i ostati korak ispred.
Osoba koja laže osjeća se nesigurno; zahtijevanjem istine od drugih pokušava smanjiti vlastitu anksioznost i vratiti osjećaj predvidljivosti u okolini.
Zašto “lažu a da i ne znaju zašto”?
Navarro ističe da je ljudski mozak (osobito limbički sustav) programiran za preživljavanje. Za neke ljude laganje postaje automatski obrambeni mehanizam kojim štite svoj ego. Kod nekih je to simptom dubljih poremećaja (poput narcisoidnosti), gdje laž služi očuvanju lažne slike o sebi, često bez svjesnog plana.
Kako Navarro savjetuje da postupite
Umjesto da postanete “detektor laži” (što je teško jer nema jednog sigurnog znaka laganja), Navarro predlaže: pratite kada osoba pokazuje znakove stresa (dodirivanje vrata, stiskanje usana, nervozni pokreti nogama) dok priča o nečemu. Ti znakovi ne znače nužno laž, već da je osobi neugodno zbog te teme.
Ako netko tko je inače miran odjednom postane vrlo glasan ili šuti kad ga pitate za sitnicu, to je znak da nešto skriva ili mu je tema stresna.
Toni Eterović
