Posljednjih nekoliko godina svjedočimo nečemu što je možda opasnije od svake pandemije, a to je pandemija nepovjerenja. Ne govorim samo o nepovjerenju prema politici ili medijima. Govorim o nepovjerenju prema liječnicima, znanstvenicima, farmaceutskoj industriji i institucijama koje su desetljećima gradile autoritet na znanju i stručnosti.
Nekoliko godina kasnije, ostalo je mnogo više pitanja nego odgovora
Tijekom pandemije COVID-19 javnost je svakodnevno slušala poruke o sigurnosti cjepiva, njihovoj učinkovitosti i važnosti masovnog cijepljenja. Mnogi su vjerovali službenim preporukama. Drugi su bili skeptični. Treći su jednostavno pristali jer su željeli zaštititi sebe i svoje obitelji. Danas, nekoliko godina kasnije, ostalo je mnogo više pitanja nego odgovora.
Kao futurolog po prirodi sam otvoren prema novim tehnologijama, znanstvenim dostignućima i napretku medicine. Ne pripadam skupini ljudi koja automatski odbacuje sve novo. Upravo suprotno. Vjerujem da će umjetna inteligencija, biotehnologija i medicina u narednim desetljećima spasiti milijune života. Međutim, vjerujem i da napredak ne može postojati bez povjerenja, a upravo je povjerenje ono što je danas ozbiljno narušeno.
Razgovarao sam s brojnim internistima, kardiolozima, neurolozima, hitnom, farmaceutima
Tijekom posljednjih godina razgovarao sam s brojnim liječnicima različitih specijalnosti interniste, kardiologe, neurologe, farmaceute, obiteljske liječnike. Mnogi od njih iznosili su zabrinutosti o kojima se rijetko govorilo u javnom prostoru. Neki su smatrali da su određene nuspojave bile podcijenjene, drugi da se o pojedinim slučajevima nije dovoljno otvoreno raspravljalo, a treći da je znanstvena rasprava često bila zamijenjena etiketiranjem i podjelama.
Ne tvrdim da je svaka od tih procjena nužno točna. Ne tvrdim ni da postoji velika zavjera. Ono što tvrdim jest da je velik broj građana stekao dojam da se o važnim pitanjima nije smjelo otvoreno razgovarati. Kada ljudi osjete da se neka tema prešućuje, povjerenje počinje nestajati. A kada povjerenje nestane, nestaje i spremnost da se vjeruje službenim objašnjenjima.
Posljedica: Danas sve veći broj ljudi ne vjeruje više ničemu
Najveća tragedija možda nije ni u samim raspravama o cjepivima. Najveća tragedija je u posljedicama koje dolaze nakon toga. Danas sve veći broj ljudi ne vjeruje više ničemu. Ne vjeruju farmaceutskim kompanijama. Ne vjeruju regulatornim tijelima. Ne vjeruju medijima. Ne vjeruju ni liječnicima koji desetljećima pošteno rade svoj posao. U takvoj atmosferi svaka buduća zdravstvena kriza postaje mnogo opasnija.
Zamislimo da se sutra pojavi revolucionarna terapija za rak. Zamislimo da znanstvenici razviju tehnologiju koja može spasiti milijune života. Hoće li ljudi vjerovati? Ili će prvo pomisliti da im se ponovno nešto skriva? Hoće li znanost tada plaćati cijenu izgubljenog povjerenja nastalog godinama ranije?
Ljudi ne traže savršenstvo već iskrenost a ako je sukob iskrenost nemamo riješenje
Upravo zato pitanje povjerenja postaje važnije od samih medicinskih rasprava. Ljudi ne traže savršenstvo. Ljudi razumiju da medicina nije nepogrešiva. Razumiju da svaki lijek ima nuspojave i da nijedna terapija ne dolazi bez rizika. Ono što ne prihvaćaju jest osjećaj da im se ne govori cijela istina.
Znanost nikada nije bila skupina ljudi koja misli isto. Napredak znanosti uvijek je nastajao kroz raspravu, preispitivanje i sukob različitih ideja. Kada javnost vidi da među stručnjacima postoje različita mišljenja, to samo po sebi nije problem. Problem nastaje kada se stvori dojam da neka pitanja nisu dopuštena ili da se određene sumnje unaprijed odbacuju bez rasprave.
Društvo mora biti spremno otvoreno govoriti o pogreškama, neizvjesnostima i rizicima
Društvo koje želi obnoviti povjerenje mora biti spremno podnijeti neugodna pitanja. Mora biti spremno otvoreno govoriti o pogreškama, neizvjesnostima i rizicima. Samo tako građani mogu ponovno steći osjećaj da su partneri u procesu donošenja odluka, a ne pasivni promatrači.
Možda najveća lekcija posljednjih godina nije vezana uz cjepiva, pandemiju ili farmaceutsku industriju. Možda je najveća lekcija da se povjerenje gradi desetljećima, a može izgubiti u nekoliko mjeseci. Kada se jednom izgubi, posljedice osjećaju svi – građani, liječnici, znanstvenici i buduće generacije koje će jednog dana morati odlučiti kome vjerovati.
A bez povjerenja, ni najbolja znanost ne može ostvariti svoj puni potencijal.
Toni Eterović
