Žena koja je promijenila način na koji gledamo odgoj
Desetljećima se u psihologiji gotovo bez pogovora ponavljala ista tvrdnja: roditelji su ključni faktor koji oblikuje karakter, osobnost i budućnost djeteta. Ako dijete uspije, zaslužni su roditelji. Ako dijete postane problematično, ponovno su krivi roditelji.
Tada se pojavila američka psihologica Judith Rich Harris i postavila pitanje koje je izazvalo šok među stručnjacima: Što ako roditelji nisu ni približno toliko moćni koliko vjerujemo?
Njezine ideje izazvale su jednu od najvećih rasprava u modernoj razvojnoj psihologiji. Neki su je slavili kao revolucionarku, drugi kritizirali kao osobu koja umanjuje važnost roditeljstva. No gotovo svi su se složili u jednom – nakon Judith Rich Harris više nije bilo moguće gledati razvoj djece na isti način.
Tko je bila Judith Rich Harris?
Judith Rich Harris (1938. – 2018.) bila je američka psihologinja i istraživačica koja je svjetsku slavu stekla knjigom The Nurture Assumption: Why Children Turn Out the Way They Do iz 1998. godine. Njezina teorija grupne socijalizacije prethodno je objavljena u prestižnom časopisu Psychological Review te je dobila nagradu Američkog psihološkog društva za izniman doprinos psihologiji.
Iako nije radila na velikom sveučilištu niti vodila moćan istraživački institut, njezine ideje odjeknule su diljem svijeta.
Najpoznatija knjiga: “The Nurture Assumption”
U knjizi The Nurture Assumption Harris napada jednu od najukorijenjenijih pretpostavki moderne psihologije – uvjerenje da roditelji oblikuju gotovo sve važne osobine svoje djece.
Njezina glavna teza nije bila da roditelji nisu važni. Tvrdila je da su roditelji iznimno važni za: sigurnost djeteta, emocionalnu povezanost, kvalitetu života u obitelji, osjećaj ljubavi i pripadnosti.
Ali je istovremeno tvrdila da mnogi stručnjaci ozbiljno precjenjuju roditeljski utjecaj na formiranje osobnosti.
Teorija grupne socijalizacije
Najpoznatiji doprinos Judith Rich Harris jest tzv. teorija grupne socijalizacije.
Prema toj teoriji, djeca i adolescenti najveći dio društvenih pravila ne usvajaju od roditelja nego od vršnjaka. Djeca se prilagođavaju skupinama kojima žele pripadati i preuzimaju njihove norme, stilove ponašanja, način govora i vrijednosti.
Drugim riječima, kada dijete izađe iz kuće, ono ne pokušava postati uspješan odrasli čovjek.
Pokušava postati prihvaćen član svoje generacije.
Upravo zato djeca često govore poput svojih prijatelja, nose sličnu odjeću i prihvaćaju obrasce ponašanja koji se razlikuju od onih koje vide kod kuće.
Zašto djeca imigranata često ne zvuče kao njihovi roditelji?
Jedan od najpoznatijih primjera koji je Harris koristila odnosi se na djecu imigranata. Roditelji mogu desetljećima živjeti s izraženim naglaskom, ali njihova djeca najčešće govore poput svojih vršnjaka.
Ne preuzimaju govor roditelja nego govor skupine kojoj žele pripadati. Za Harris je to bio snažan dokaz da djeca većinu socijalnih pravila usvajaju među vršnjacima.
Zašto braća i sestre često ispadnu potpuno različita?
Jedno od pitanja koje je fasciniralo Harris bilo je: Kako je moguće da djeca odrastaju u istoj kući, s istim roditeljima i istim pravilima, a razviju potpuno različite osobnosti?
Prema njezinu mišljenju, odgovor nije samo u roditeljima.
Svako dijete ulazi u drukčije društvene skupine, ima drukčiji status među vršnjacima i prolazi kroz jedinstvena iskustva izvan doma. Upravo ti odnosi oblikuju velik dio osobnosti.
Druga velika knjiga: “No Two Alike”
Godine 2006. objavila je knjigu No Two Alike: Human Nature and Human Individuality.
U toj knjizi pokušala je odgovoriti na pitanje zašto su ljudi toliko različiti čak i kada dijele iste gene i isto obiteljsko okruženje.
Predložila je tri sustava koji oblikuju čovjeka: sustav odnosa, sustav socijalizacije, sustav statusa.
Prema Harris, ljudi neprestano uspoređuju sebe s drugima i kroz te usporedbe grade osjećaj vlastitog identiteta. Upravo status unutar grupe ima mnogo veći utjecaj nego što se dugo pretpostavljalo.
Što njezina istraživanja znače za roditelje?
Možda najvažnija poruka Judith Rich Harris nije bila:“Roditelji nisu važni.” Nego: “Nemojte za sve kriviti roditelje.”
Prečesto društvo svaki problem mladih objašnjava isključivo obiteljskim odgojem.
Ako je dijete nasilno – krivi su roditelji. Ako je dijete buntovno – krivi su roditelji. Ako je dijete uspješno – zaslužni su roditelji.
Harris je upozoravala da je takav pogled previše pojednostavljen. Djeca su pod snažnim utjecajem vršnjaka, školskog okruženja i društvenih skupina kojima žele pripadati.
Je li Judith Rich Harris bila u pravu?
Mnogi psiholozi smatraju da je Harris ispravno ukazala na podcijenjenu ulogu vršnjaka. Drugi smatraju da je podcijenila važnost roditelja. Njezina knjiga bila je finalist za Pulitzerovu nagradu, a brojni ugledni znanstvenici nazvali su je jednom od najutjecajnijih knjiga moderne psihologije.
Ono oko čega se većina stručnjaka danas slaže jest da razvoj djeteta ne oblikuje jedan faktor. Na njega utječu: genetika, obitelj, vršnjaci, škola, kultura, društvene mreže, osobna iskustva.
Da bismo razumjeli dijete, nije dovoljno gledati njegov dom. Moramo pogledati i društvo kojem pokušava pripadati.
