Zašto je prejednostavno za sve okriviti roditelje?
Kada se u javnosti pojavi priča o huliganizmu, nasilju među mladima, vandalizmu ili problematičnom ponašanju djece i adolescenata, gotovo uvijek se može čuti ista rečenica: “Očito ga roditelji nisu dobro odgojili.”
Takav zaključak zvuči logično, ali stručnjaci upozoravaju da je stvarnost mnogo složenija. Roditelji imaju ogroman utjecaj na razvoj djeteta, no nisu jedini koji ga oblikuju. Dijete ne odrasta u laboratoriju niti cijeli život provodi unutar četiri zida vlastitog doma.
Čim izađe iz kuće, ulazi u svijet vršnjaka, škole, društvenih mreža, kulture i brojnih drugih utjecaja koji mogu biti jednako snažni, a ponekad i snažniji od obiteljskog odgoja.
Potreba za pripadanjem jedna je od najjačih ljudskih potreba
Kanadski razvojni psiholog Gordon Neufeld smatra da je potreba za pripadanjem duboko ukorijenjena u ljudskoj prirodi.
Dok je malo, dijete traži sigurnost i prihvaćanje od roditelja. Međutim, ulaskom u školu događa se velika promjena. Sve važnije postaje pitanje: “Prihvaćaju li me drugi?”
Za dijete ili adolescenta osjećaj odbačenosti može biti iznimno bolan. Zbog toga mnoga djeca počinju prilagođavati svoje ponašanje grupi kojoj žele pripadati. Ne zato što su loša. Ne zato što ih roditelji nisu ništa naučili.
Nego zato što je potreba za prihvaćanjem često jača nego što odrasli žele priznati.
Vršnjaci postaju nova referentna točka
Tijekom adolescencije društvo vršnjaka postaje svojevrsna druga obitelj. Unutar svake skupine postoje nepisana pravila: kako se odijevati, kako govoriti, što slušati, koga poštovati, što donosi status.
Mladi vrlo brzo nauče što se nagrađuje, a što kažnjava ismijavanjem ili isključivanjem. Upravo zato mnoga ponašanja ne nastaju kod kuće nego u grupi.
Dijete koje je kod kuće pristojno i suosjećajno može u društvu vršnjaka raditi stvari koje nikada ne bi napravilo samo.
Zašto neka djeca slijede grupu i protiv vlastitih uvjerenja?
Američka psihologinja Judith Rich Harris izazvala je veliko zanimanje svojom teorijom da vršnjačke skupine imaju znatno veći utjecaj na mnoga ponašanja nego što se godinama pretpostavljalo.
Prema njezinim istraživanjima, djeca često usvajaju obrasce ponašanja upravo od ljudi kojima žele pripadati.
To objašnjava zašto mladi ponekad:
- sudjeluju u vrijeđanju drugih
- ulaze u huliganske skupine
- konzumiraju alkohol ili droge
- prihvaćaju nasilna ponašanja
iako ih roditelji kod kuće uče potpuno drugačijim vrijednostima.
Neki žele pripadati, a neki žele dominirati
Važno je razumjeti da nisu svi mladi u grupama iz istih razloga. Većina želi biti prihvaćena. Žele prijatelje. Žele osjećaj da negdje pripadaju.
No unutar gotovo svake skupine postoje i pojedinci koji žele moć, status i kontrolu nad drugima.
Takve osobe često postaju vođe skupine. Ostatak grupe nerijetko ih slijedi iz straha od odbacivanja ili želje za prihvaćanjem. Zbog toga se mnogi mladi nađu u situacijama koje nikada nisu planirali.
Društvene mreže pojačale su potrebu za prihvaćanjem
Nekada je školsko zvono označavalo kraj društvenog pritiska. Danas nije tako. Pametni telefoni omogućili su da vršnjačka skupina bude prisutna 24 sata dnevno.
Status se mjeri lajkovima, pregledima i brojem pratitelja. Mnogi mladi osjećaju da moraju biti: glasniji, provokativniji i ekstremniji kako bi ostali vidljivi i prihvaćeni. Posljedice toga sve su vidljivije u ponašanju mladih diljem svijeta.
Zašto djeca iz iste obitelji mogu ispasti potpuno različita?
Jedan od najsnažnijih dokaza da roditelji nisu jedini faktor razvoja jest činjenica da braća i sestre iz iste obitelji često razviju potpuno različite osobnosti.
Isti roditelji. Ista kuća. Ista pravila. A potpuno različiti životni putevi.
To pokazuje da osim odgoja postoje i drugi čimbenici:
- temperament
- karakter
- emocionalna osjetljivost
- životna iskustva
- društvo u kojem se osoba kreće
Zbog toga ozbiljni stručnjaci izbjegavaju jednostavne zaključke i traženje jednog krivca.
Roditelji jesu važni, ali nisu svemogući
Ni jedan odgovoran psiholog neće reći da roditelji nisu važni. Naprotiv.
Obitelj ostaje temelj emocionalnog razvoja. Ali jednako je netočno tvrditi da roditelji mogu kontrolirati svaki utjecaj kojem će dijete biti izloženo tijekom odrastanja.
Čovjek je društveno biće. Njegov identitet oblikuje se kroz brojne odnose i iskustva.
Zato je prejednostavno svaku pogrešku, bunt ili lošu odluku automatski pripisati roditeljskom neuspjehu.
Kada vidimo nasilnog mladog čovjeka, huligana ili dijete koje donosi loše odluke, lako je odmah zaključiti da su roditelji zakazali. Ponekad je to doista dio priče. Ali vrlo često nije cijela priča.
Djeca i mladi ne traže samo ljubav kod kuće. Oni traže i prihvaćanje među vršnjacima, osjećaj pripadnosti, status i identitet.
Upravo zato nije dovoljno pitati: “Što su roditelji učinili?” Jednako važno pitanje glasi: “Kome je to dijete pokušavalo pripadati?”. Jer ponekad upravo društvo koje pronađe izvan kuće oblikuje njegov život snažnije nego sve lekcije koje je dobilo kod kuće.
Pripremio Toni Eterović
