Vjernici se često čude: kako je moguće da silovatelj i onaj koji je prikrio djelo nisu ista osoba?
Postoji čovjek koji je počinio nasilje. Ali nakon toga postoji i sustav. Ljudi koji su saznali i nisu reagirali već suprotno tome stali na dvije strane ili protiv žrtve. Ljudi koji su mogli reagirati. Ljudi koji su mogli zaštititi žrtvu. Ljudi koji su mogli prijaviti. Ljudi koji su mogli zaustaviti daljnju opasnost.
I ljudi koji su, prema tvrdnjama pojedinih žrtava, umjesto toga šutjeli, odvraćali ih od prijave, pritiskali ih, stigmatizirali ili pokušavali zaštititi ugled institucije.
Upravo se za takvu vrstu iskustva u stručnoj literaturi koristi izraz institutional betrayal – institucionalna izdaja. Istraživanja ga opisuju kao situaciju u kojoj institucija kojoj osoba vjeruje ne zaštiti žrtvu, otežava joj prijavljivanje, neprimjereno postupa, pokušava prikriti događaj ili na neki način kažnjava osobu koja progovori.
I tu počinje nešto što je teško objasniti onome tko nikada nije bio žrtva.
„Povrijedili su me i oni kojima sam vjerovao.”
Zlostavljač je jedna osoba.
Ali institucija može biti cijeli svijet.
Ako je riječ o Crkvi, žrtva nije imala odnos samo s jednim svećenikom. Imala je odnos s vjerom. Sa zajednicom. Sa župom.
Sa ljudima kojima je vjerovala. S biskupom. Sa svećenicima. Sa svojim duhovnim autoritetima. I onda, kada progovori, može doživjeti nešto što je za nju možda još bolnije: “Nisam samo izgubio povjerenje u čovjeka koji me zlostavljao. Izgubio sam povjerenje u sve oko njega.“
To je institucionalna izdaja.
Istraživanja pokazuju da takvo iskustvo može dodatno pogoršati posljedice seksualne traume. U jednoj studiji institucionalna izdaja bila je povezana s većom anksioznošću, disocijacijom, problemima seksualnog funkcioniranja i drugim traumatskim simptomima.
Što sve zapravo može biti prikrivanje?
Prikrivanje nije samo rečenica: „Nemoj nikome reći.“ Može biti puno suptilnije. Može biti premještanje svećenika bez obavještavanja zajednice. Može biti odvraćanje žrtve od prijave.
Može biti uvjeravanje da će prijava „uništiti Crkvu“. Može biti stvaranje osjećaja krivnje kod žrtve. Može biti ismijavanje njezinih tvrdnji.
Može biti proglašavanje žrtve problematičnom. Može biti napad na njezinu vjerodostojnost umjesto provjere njezinih navoda.
Može biti zataškavanje informacija koje bi mogle pomoći istrazi. Može biti stvaranje neprijateljske atmosfere u kojoj žrtva više ne želi govoriti. Može biti zaštita ugleda institucije važnijeg od zaštite čovjeka.
Može biti i institucionalna šutnja nakon što je netko upozorio na problem. Ali postoji važna granica. Ne možemo svaku nespretnost, neznanje ili pogrešnu procjenu nazvati prikrivanjem.
Za to moraju postojati činjenice. Namjera, postupci, informacije koje je osoba imala i ono što je nakon toga učinila moraju se utvrditi.
Šikaniranje žrtve – kada se problem počne tražiti u njoj
Još jedan oblik institucionalne izdaje može biti ono što ljudi kolokvijalno nazivaju šikaniranjem.
Žrtva progovori.
A onda se umjesto pitanja: „Što joj se dogodilo?“ počne postavljati: „Kakva je ona osoba?“
Zašto je čekala? Zašto nije odmah rekla? Zašto je promijenila iskaz? Zašto je išla novinarima? Zašto traži novac Zašto tuži?
Zašto je ljuta? Zašto je psihički loše? Zašto ne oprosti? I tako se pažnja polako pomiče s mogućeg kaznenog djela na osobnost žrtve. To je jedan od načina na koji se čovjeka može obeshrabriti da nastavi govoriti.
Brojne žrtve u svijetu
„Staviti pod tepih“ nije isto što i riješiti problem
Institucije ponekad imaju vrlo jednostavan recept.
Premjesti čovjeka. Zatvori predmet. Nemoj govoriti javno. Riješi interno. Nemoj dizati prašinu. Ne uništavaj ugled zajednice. S vremenom će se zaboraviti.
Ali trauma ne funkcionira tako. Možda će institucija zaboraviti. Možda će se dokument spremiti u ladicu. Možda će se osoba premjestiti u drugi grad.
Ali žrtva ne može premjestiti vlastito sjećanje.
Zašto prikrivanje nekada boli gotovo više od samog zlostavljanja?
90% žrtvi u svjetskim razmjerima ne krivi svoje zlostavljače koliko one koji su ih prikrivali i čak još više imaju gnjev i potrebu za osvetom prema zaštitinicima. Smatraju se prodanim. Traume od počinitelja su teške ali ovo je bacilo vatru na traume. Jer kod zlostavljanja žrtva zna: „Ta osoba mi je učinila nešto strašno.“
Ali kod institucionalne izdaje događa se nešto drugo: „Mislio sam da će me ovi ljudi zaštititi.“
I onda ne dobijete samo jednu traumu. Dobijete dvije.
Prva je trauma događaja.
Druga je trauma spoznaje da ljudi kojima ste vjerovali možda nisu stali uz vas.
Upravo je to jedan od razloga zbog kojih stručna literatura institucionalnu izdaju promatra kao dodatni izvor štete, a ne samo kao administrativni propust. Novija istraživanja također pokazuju da je institucionalna izdaja povezana s posttraumatskim simptomima i nakon uzimanja u obzir nekih drugih čimbenika povezanih s traumom.
Imperij tim
