U ne tako dalekoj budućnosti dan ćemo započinjati kruhom od cvrčkova brašna, popiti proteinski smoothie od praha skakavaca i jesti kajganu (napravljenu ekstra kremastom od masnoće iz gusjenica mopana) u kojoj se podrazumijeva i slanina od brašnastih crvi. Taj će vam obrok dati četiri puta više željeza, više od tri puta proteina i više ključnih vitamina i minerala od kruha, smoothieja, jaja i slanine koje danas jedete – a sve dok spašavate planet. Kažeš da nema šanse da ćeš jesti bube?
Pa, žao mi je što vam ovo moram reći, ali ako jedete čokoladu, pizzu i špagete, već jedete insekte – i još gore.
JAPANSKI VELIČANSKI HORNETI, poznati u svojoj rodnoj zemlji kao suzumebachi, behemoti su svoje vrste, dugački gotovo dva centimetra i navodno sposobni za bockanje kroz kožu. Gnijezda često grade pod zemljom, u šumama čempresa i cedra, a tamo, na jesen, lovci uzbude uzgojene stršljene, zamotavajući ih u staklenke šočua, gdje se mlate i utope. Prozirni liker ostavlja se najmanje dvije godine; postaje žut dok otrov i feromoni istječu iz mrtvih insekata. Neki koji su to popili, okus uspoređuju s viskijem, drugi sa soli i pepelom. Ali ličinke i kukuljice, pažljivo izvučene iz isprepletenih gnijezda, pojedu se odmah, lagano podvrgnute đumbiru, tako da ostanu kremaste ili pržene do prha.
Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda procjenjuje da dvije milijarde ljudi, više od četvrtine svjetske populacije, jede bube kao dio svoje standardne prehrane. U Keniji se termiti bubnjaju iz svojih humki – zvuk izaziva kišu da bi ih zavarali da izranjaju – i jedu se živi, sočni ili suho pečeni. Peruanski amazonski krupnjači, koji žive unutar istrunulih dlanova aguaje, pougljeni su na otvorenom plamenu; bujne od hranjenja palminim tkivom i uljem, brzo se karameliziraju. Potreste sa stabala manga u regiji Isan na sjeveroistoku Tajlanda, ličinke mrava crvenog tkala nose daleko sjećanje na voće i pucaju u ustima poput sićušnih balona s vodom.
Samo smo se na Zapadu oduprijeli takvim užitcima. Brzo spuštamo skliske kamenice, smrdljivi sir i hrenovke od utrobe nepoznate, ali zaziremo od svega što je nekada moglo puzati, skakati ili lebdjeti preko deke za piknik. To je povijesno, što se dijelom može pripisati geografiji: Tijekom posljednjih milijun godina velik je dio Europe klonuo tijekom nekoliko životnih negostoljubivih ciklusa ledenog doba, a mala veličina i topografija kontinenta nisu potaknuli veliku biološku raznolikost. U Europi živi samo 2 posto jestivih kukaca na svijetu, a njezini primjerci ne rastu toliko veliki (i stoga ih se ne isplati loviti) kao oni u ekvatorijalnim tropima.
Tako Europljani, a šire i europski naseljenici u Sjevernoj Americi, nikada nisu imali tradiciju jedenja insekata. Doista, kukce uglavnom smatramo prljavima i povučenima u raspad, označiteljima i nositeljima bolesti; nazivamo ih štetočinama(pests), riječ čiji latinski korijen znači kuga. Iako kršćanska Biblija odobrava konzumiranje određenih kukaca – Ivan Krstitelj preživio je na skakavcima u pustinji – 3. Mojsijeva 11: 8 je jasna: „Svako rojenje koje se roji na zemlji je odvratno; neće se jesti. ”
NIŠTA OD OVOG, međutim, nije zaustavilo poduzetnike na Zapadu da promoviraju bube kao superhranu, bogatu proteinima i ekološki održivu, privlačnu i zdravstvenim opsesivima i ekolozima. U posljednjih nekoliko godina, brojna su poduzeća posvećena entomofagiji (ljudska potrošnja grešaka), uključujući Exo proteinske pločice, Bitty Foods, Aspire Food Group i Hargol FoodTech, prikupila milijune dolara rizičnog kapitala. Uredi Silicijske doline primijećeni su kako se opskrbljuju grickalicama i poslasticama na bazi “brašna” prženih i smrvljenih cvrčaka. A američko tržište jestivih insekata premašilo je 55 milijuna dolara u 2017. i predviđa se da će se do 2024. povećati više od 43 posto, prema istraživačkoj tvrtki Global Market Insights.
Ali insekti koje te tvrtke isporučuju više ne izgledaju poput insekata. To je zato što, iako su nam se umovi evoluirali, naše oči nisu: Mnogima je prisutnost hladnokrvnih hexapoda na tanjuru još uvijek izvor odbojnosti. Umjesto toga, oni koji se zalažu za entomofagiju pokušavaju prošvercati bubice pored naše obrane, često samljevene u prilično uvredljiv, uniformiran prah. Tekstura i okus gotovo su u potpunosti izgubljeni, što se vidi kao prednost – ili uopće nećemo znati da jedemo insekte jer se s njima postupa kao s čipsom. (Kao što je Stephen Colbert primijetio u emisiji „The Late Show“ u srpnju, nakon što je gledao kuhara i ugostitelja iz Harlema, Marcusa Samuelssona, kako piletinu baca u cvrčasto brašno i baca u ulju koja curi, „prženje s dubokim mastima“ čini je Američki.)
No, tajnost nije način na koji možete nagovoriti opreznu javnost: Očekivano tržište od milijardu dolara širom svijeta ne oslanja se na kamuflirane proizvode. Umjesto toga, dobitak se temelji na rastućoj potražnji za insektima kao insektima, u njihovom prirodnom fizičkom stanju. Primjerice, cijena divovskih vodenih kukaca porasla je na Tajlandu – gdje se feromon koji izlučuju muškarci smatra afrodizijakom – jer je vrsta opala zbog upotrebe poljoprivrednih pesticida. I druge kulture širom svijeta tisućljećima konzumiraju insekte u svim fazama života, od jajašca do ličinke do kukuljice do odrasle osobe, ponekad kao osnovni protein, ali češće kao začina ili nijansa. Cjenjeni su zbog samih osobina od kojih se neki drhte: njihove hrskavosti, žvakavosti i konačne delikvencije na jeziku.
Vanesa Tenžera, foto: nytimes
