Nakon nenormalnih zločina diljem Europe pa i Hrvatske razmotriti ćemo važne i kompleksne teme koje se tiču psihopatologije, medijske etike i društvenih odgovornosti. Uopće nije pametno pompozno izvještavati o zločinima iz nekoliko razloga koji mogu uzrokovati daljnje zločine i tragedije ( trigere).
Nije pametno pompozno izvještavati o zločinima
Unatoč teškoj situaciji kada se nešto ovako dogodi osim osuđivanja, važno je prevenirati da ta medijska stalna pratnja i analiza sljedećeg monstruma ne probudi. Nažalost, kako suicidi idu lančano tako i ubojstva, ako malo bolje pratite i ohrabre druge potencijalne ubojice i samoubojice da razmišljaju o počinjenju djela. Od misli, do najave ili djela treba jako malo zato sustav 24 sata mora brinuti o društvu a svaki pojedinac o sebi. 99% ljudi je doživjelo nepravdu i nosi se kroz život sa križevima iza umjetnog osmjeha. Možda pate puno više nego mi koji mislimo da nam je najteže, a često to i bude istina. Milijuni eura su i milijuni problema, ništa eura trebalo bi biti ništa problema. No problemi i patnje su često duboke i ako čovjek ne radi na njihovom liječenju može doći i do najgore zamišljene faze.
Medijsko senzacionaliziranje zločina može imati negativne posljedice:
Pojedinci s nestabilnim psihičkim stanjem mogu biti inspirirani medijskim izvještajima, poznato kao “Wertherov efekt” (vezan za samoubojstva) ili “Columbine efekt” (vezan za masovne napade). Fokusiranje na počinitelja može pružiti osjećaj “slave” ili “besmrtnosti” koju traže neki zločinci, posebno psihopati.
Detaljni opisi i slike mogu produbiti traumu kod preživjelih i obitelji žrtava. Zapravo, mediji bi uz sve senzacije zločina trebali ujediniti medijski psiho stručnjake koji će favorizirajuće govoriti o liječenju i izlječenju, kriminologe koji će omalovažiti činove kako kukavičke, udruženo kroz medije doći do umova da ih netko razumije i čeka da se jave.
Što je triger i može li povući novog “usamljenika” u pohod?
Trigger (okidač) može biti bilo što što u ranjivoj osobi izazove potrebu za agresijom ili destrukcijom. To može uključivati: Medijske objave koje prikazuju zločin kao “djelovanje iz očaja” ili “način da se privuče pažnja”. Osobni osjećaj izolacije, nepravde, ili nevoljenosti. Mentalne bolesti, posebno paranoidne deluzije ili depresija. Nažalost, pompozni izvještaji mogu poslužiti kao “vodič” za nekoga tko već razmišlja o nasilju.
Je li jasno psihijatrima što takvi počinitelji žele postići?
Psihijatri u velikoj mjeri razumiju motive, koji često uključuju: Psihopatiju: (Nedostatak empatije, želja za moći i kontrolom, te prezir prema društvenim normama.); Osjećaj odbačenosti: (Neki počinitelji žele kazniti društvo za stvarni ili percipirani osjećaj nepravde.); Traženje pažnje: (Pojedinci koji osjećaju da su ignorirani žele “biti zapamćeni”, makar i kroz zločin); Bolestan um i iracionalno nasilje.
Ubojstvo bez poznanstva ili razloga često ukazuje na duboke poremećaje, poput:
Psihotičnih epizoda: Osobe mogu vjerovati u halucinacije ili deluzije koje ih potiču na zločin.
Antisocijalnog poremećaja osobnosti: Nedostatak empatije i moralne savjesti.
Sociokulturalnih faktora: Ponekad dolazi do “dehumanizacije” drugih kroz dugotrajnu izolaciju ili društvene utjecaje.
Kako počinitelji doživljavaju svoje zločine?
Amnezija ili poricanje: Neki tvrde da se ne sjećaju događaja zbog disocijacije. Pravdanje kroz halucinacije: “Demoni” ili unutarnji glasovi često su prisutni kod psihotičnih osoba. Uživanje u pažnji: Psihopati se ponekad osjećaju “ispunjenima” jer uživaju u medijskom spektaklu.
Što može počinitelja navesti na suicid?
Osjećaj beznađa: Dugotrajna depresija, gubitak smisla.
Trauma ili zlostavljanje: Psihološka bol često prevlada instinkt za preživljavanjem.
Društvena izolacija: Nedostatak podrške i povezanosti.
Koliko ponavljanjem produbljujemo društvenu krizu?
Neprestano izlaganje tragedijama:
Desenzibilizira javnost.
Stvara atmosferu straha i beznađa.
Normalizira destruktivno ponašanje.
Kako pomoći nevoljenom, neshvaćenom čovjeku?
Rana intervencija: Prepoznati znakove usamljenosti, depresije, ili antisocijalnog ponašanja.
Osiguranje podrške: Pružiti prostor za razgovor i povezivanje.
Psihološka pomoć: Stabilizacija kroz terapije i ako je potrebno, lijekove.
Što ako oko sebe imamo osobe bez “ljudskosti”?
Postaviti granice: Ako su opasni, potrebno je uključiti stručnjake.
Empatija, ali i zaštita: Pokušati razumjeti njihovo ponašanje, ali ne na vlastitu štetu.
Profesionalna procjena: Takve osobe mogu trebati dugotrajno liječenje.
Pripremio Toni Eterović
