Dr. Robert Hare i profiler John E. Douglas kroz svoje su karijere postavili temelje moderne kriminologije i profiliranja, objašnjavajući da zločinci nisu homogena skupina, već pojedinci s potpuno različitim psihološkim strukturama, motivima i razinama ubrojivosti.
Psihopati, bolesni i “zdravi”
U općoj svjetskoj populaciji psihopata ima oko 1%, dok u zatvorskim sustavima taj broj skače na 15% do 25%.
Kada se analizira cjelokupni globalni kriminal, postoci se grubo dijele na tri skupine.
Dominiraju psihopati i osobe s antisocijalnim poremećajem (ASPD). Prema procjenama koje navodi dr. Hare, iako čine mali dio populacije, ova skupina je odgovorna za više od 50% najtežih i nasilnih zločina (poput serijskih ubojstava i silovanja). Osobe koje imaju poremećaje smatraju se zdravima.
Osobe u stanju psihoze (npr. shizofrenija) počine najmanji postotak zločina. Mit o tome da su “luđaci” najčešći ubojice znanstveno je potpuno netočan. Teški duševni bolesnici su ispod 5% zločina.
Zašto se osobe s poremećajima ličnosti smatraju kazneno odgovornima?
U pravu i psihijatriji postoji jasna granica između bolesti (psihoze) i poremećaja ličnosti (psihopatije/ASPD).
Osobe s poremećajima ličnosti smatraju se kazneno odgovornima iz tri ključna razloga. Nemaju halucinacije niti sumanutosti. Kada kradu ili ubijaju, oni točno znaju gdje se nalaze, koji je dan i što rade.
Psihopat vrlo dobro zna da je ubojstvo zakonski zabranjeno i društveno neprihvatljivo. Činjenica da skrivaju dokaze i bježe od policije dokazuje da su svjesni da čine kazneno djelo. Njihov poremećaj ne narušava njihov intelekt, već njihov moralni kompas i empatiju. Oni znajuda čine zlo, ali ih jednostavno nije briga. Pravni sustav to ne tretira kao ludilo, već kao svjesnu zloću.
Hladnokrvni ubojice s dokazima i priznanjem vs. Ubojice u afektu
Kada su dokazi očiti, a počinitelj mirno priznaje nedjelo bez kajanja, Douglas i Hare ih svrstavaju u kategoriju “instrumentalnih” ili “predatorskih” ubojica, što je suprotnost ubojicama u afektu. Predatorski ubojica (psihopat) može zločin planirati tjednima ili mjesecima.
Obilježava ga hladnokrvnost, potpuni izostanak pulsa i panike. Nakon počinjenja zlodjela, često mirno priznaju jer na to gledaju kao na “obavljeni posao” ili pokazuju aroganciju (Douglas naglašava da priznanjem nekad žele preuzeti zasluge za svoj “genijalni” plan). Motiv im je često dobivanje moći, novca, seksualnog užitka ili kontrole.
Ubojica u afektu (Reaktivni)
Potpuno neplaniran, potaknut trenutnom situacijom. Visoka emocionalna pobuđenost (bijes, strah, ljubomora). Doživljavaju šok, kajanje, plaču ili sami odmah zovu policiju jer ne mogu vjerovati što su učinili. Motiv je obrana povrijeđenog ega ili trenutni gubitak kontrole.
Razilaženje psihijatara oko dijagnoza: Primjer Anders Breivik
Slučaj Andersa Breivika (norveškog masovnog ubojice) savršen je primjer krize forenzičke psihijatrije jer su dva tima sudskih vještaka donijela potpuno suprotne dijagnoze:
- Prvi tim vještaka: Zaključio je da Breivik boluje od paranoidne shizofrenije, da je bio u stanju psihoze tijekom napada, te da živi u svom svijetu sumanutih ideja. Predložili su prisilno liječenje.
- Drugi tim vještaka: Zaključio je da Breivik nije psihotičan, već da ima narcistički i antisocijalni poremećaj ličnosti (psihopatiju)u kombinaciji s ekstremnim političkim stavovima. Zaključili su da je potpuno ubrojiv, proračunat i hladan.
Javnost i sud su na kraju prihvatili drugu dijagnozu jer je Breivik godinama pedantno planirao napad, napisao manifest na tisuću stranica i pokazao apsolutnu kontrolu nad svojim postupcima, što nije tipično za nekoga tko je izgubio razum.
Poznati slučajevi razilaženja vještaka pred sudom
-
- Ted Bundy: Tijekom suđenja, stručnjaci su se žestoko svađali. Jedni su tvrdili da pati od teškog bipolarnog poremećaja koji mu je uništio ubrojivost, dok su drugi (ispravno) tvrdili da je Bundy školski primjer psihopata koji manipulira i samim psihijatrima kako bi izbjegao smrtnu kaznu.
- Jeffrey Dahmer: Obrana je tvrdila da je Dahmer neubrojiv zbog nekrofilije i bizarnih nagona (želio je stvoriti “zombije”). Sudski vještaci optužbe dokazali su da je bio potpuno svjestan svega, da je mamio žrtve i čekao da njegovi sustanari odu kako bi počinio ubojstva, što dokazuje ubrojivost.
- John Wayne Gacy: Vještaci obrane dijagnosticirali su mu shizofreniju i višestruku ličnost. Vještaci optužbe su to glatko odbacili, dokazavši da je Gacy vodio uspješan posao, bio cijenjen u zajednici i svjesno vodio dvostruki život predatora.
Po čemu su dr. Hare i John E. Douglas posebni i mjerodavni?
Oni nisu teoretičari iz ureda; oni su promijenili način na koji čovječanstvo razumije ljudsko zlo jer su informacije crpili izravno s izvora.
John E. Douglas je poseban jer je izmislio kriminalističko profiliranje. Prvi je u povijesti shvatio da se serijski ubojice ne mogu razumjeti iz policijskih dosjea. Otišao je u zatvore i oči u oči intervjuirao stotine najgorih ubojica (Ed Kemper, Charles Manson, Richard Speck). Iz toga je stvorio priručnik prema kojem FBI i danas traži ubojice na temelju onoga što ostave na mjestu zločina.
Dr. Robert Hare je poseban jer je standardizirao psihopatiju. Prije njega, pojam “psihopat” bio je kanta za smeće u koju se bacalo sve što društvu nije bilo jasno. Hare je proveo desetljeća testirajući zatvorenike i kreirao PCL-R test, tablicu od 20 osobina koja točno, matematički i empirijski odvaja psihopata od običnog kriminalca ili duševnog bolesnika. Njegov rad spriječio je da se najgori predatori izvuku na sudovima glumeći ludilo.
Pripremio Toni Eterović
