Samo zvijerski umovi sa trajnim poremećajima ličnosti mogli su počiniti zvijerstva kojih smo se naslušali ove godine. Iako sudski vještaci psihijatri donose zaključke da je netko potpuno uračunjiv počinio krvoprolića i zločine, a da apsolutno većina ili svi poginuli nisu imali veze sa počiniteljem, to je zastrašujuće.
Trebalo bi dovesti u pitanje stručnost psihijatara forenzičara. Može li zdrav um imati potrebu za i ubojstvima?
Naravno, obitelji trebaju krivca i moraju nekoga kamenovati, mediji i sud će to omogučiti i dati maksimalne kazne, no i dalje ćemo se pitati jeli lagao vještak da je osoba svjesna svojih djela i što se tom čovjeku dogodilo u glavi da je ubio nedužnu djecu? Ubojica u Cetinju 12 ljudi uključujući djecu Aco Martinović (45), ubojica Kosta Kecmanović (13) 9 vršnjaka i zaštitara, ubojica Uroš Blažić (21) ubio je 9 ljudi a nedavno je i adekvatno neliječeni 19 godišnjak u Zagrebačkoj školi izboo učenike i učiteljicu sa namjerom da ih ubije i jednog dječaka sa sedam godina ubio. Također je pokušao više puta sebi oduzeti život.
Sustavi zakazuju svuda u svijetu
I umjesto da se zaustavimo na izvršiteljima zlodjela, trebamo se pitati što se ovo događa sa našim sustavom da olako zaobilazi i ne vidi ljude koji pričaju sa demonima (haluciniraju, imaju psihopatiju i shizofreniju), pustinju u duši, pasivnu i aktivnu agresiju i gnjev te imaju određeni finalni boom kada će eksplodirati i pobiti nedužne ljude.
Čak one sa kojima nikada nisu pričali nego su u njima vidjeli “vraga”? Nikako ne želimo dati šansu niti slobodu počiniteljima već drugi tretman i preciznije definiranje mentalnih stanja sa više forenzičkih mišljenja i konzilija bez pritiska medija.
Mnogi počinitelji zločina, posebno nasilnih, dolaze iz okruženja obilježenih traumom, zlostavljanjem, zanemarivanjem ili drugim oblicima psiholoških i društvenih stresova. Takve okolnosti mogu oblikovati njihovu percepciju svijeta, poticati destruktivne misli ili razviti poremećaje ličnosti.
To ne opravdava njihova djela, ali pruža kontekst za razumijevanje njihovih postupaka. Teško je jednoznačno definirati “normalnog” čovjeka jer je ljudska psiha složena. Međutim, osobe bez psihijatrijskih poremećaja mogu počiniti nasilna djela u ekstremnim okolnostima, kao što su rat, obrana ili situacije visokog stresa i očaja.
Kod masovnih ubojstava, najčešće je riječ o osobama s psihološkim poremećajima, što svjetska zdravstvena organizacija zna, ali ih progura kao osobe sa svijesti i namjerom u postupku.
Slušajući na odjelu zatvorske psihijatrije u Svetošimunskoj bolnici Zagreb počinitelja ubojstva Dina Kulišeka, on je redovno uzimao drogu u samoj bolnici uz lijekove prema našem insideru. Ubio je najboljeg prijatelja i kaje se što nije dovršilo prijateljicu, ali u bolnici pod jakim antipsihoticima on raspravlja sa drugim ubojicom kako bi htio manju kaznu jer je lud.
Zamislite da luda osoba je svjesna svoje dijagnoze i razbija brigu da dobije sto manju sankciju uz dobrog odvjetnika. Mogu li bolesni ljudi pod ljekovima biti svjesni nesvjesti djela?
Kada tog Kulišeka ugledate, vidite da je u tom ubojici momku umrlo sve što ima veze sa čovječnošću, da je ozbiljno mentalno bolestan momak, doslovce tip iz horor filmova, izmiksan svim drogama, neurološki oštećenog mozga, priznaje da je sve droge od 15 godina poput mdma koristio, ali mu je dosuđen zatvor 38 godina ko zdravom.
Nas ne brine što će raditi sud. Ako je sve farsa neka farsa bude, pa i serijske ubojice su bolesnici ali se zna kako sa njima no ovakve umove bi trebalo shvatiti da se zna prevenirati i na vrijeme prepoznati druge. Zapravo ljudi iz kojih je nestalo sve ljudsko izgubili su ljudskost i čovječnost, no postoje oni kojima je stalo do njih samih i oni koji si presude. Očigledno je zavladala tama koja nije niti za zatvor nego neke druge trajne izolacijske nadzorne institucije.
Masovna ubojstva i samoubojstva često su povezana s ozbiljnim psihijatrijskim poremećajima, poput:
- Psihotičnih poremećaja: uključuju halucinacije, deluzije i odvojenost od stvarnosti.
- Teških depresivnih poremećaja: s osjećajem beznađa i očaja.
- Poremećaja ličnosti: antisocijalnog ili narcističkog tipa, gdje nedostaje empatija.
- Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP): u nekim slučajevima.
Forenzički psihijatri procjenjuju je li počinitelj bio svjestan svojih djela i jesu li njegova djela bila rezultat bolesti. Ova procjena uključuje pravne i medicinske standarde. Vještačenja su složen proces i često podliježu različitim interpretacijama, ali većina stručnjaka koristi utvrđene metode kako bi izbjegli subjektivne greške. Kritike vještaka najčešće dolaze iz nesporazuma javnosti o tome kako pravni i medicinski sustavi funkcioniraju.
Nije uvijek lako razlučiti odgovornost i bolest, a ponekad su takve procjene predmet nezadovoljstva obitelji žrtava. Psihički zdrav čovjek može imati prolazne nasilne misli, ali ih obično ne provodi zbog moralnih i socijalnih ograničenja. Kada misli postanu opsesivne ili voditeljne, obično govorimo o psihološkom problemu. Možemo reći da su mnogi počinitelji zločina žrtve sustava, trauma ili društvenih nepravdi, ali to nije opravdanje za njihove postupke.
Ovaj pogled pomaže razumjeti prevenciju – kako spriječiti stvaranje uvjeta koji vode do zločina. Razumijevanje motiva i unutrašnje boli počinitelja zahtijeva dublje istraživanje. Nažalost, društva često fokusiraju energiju na kaznu i odmazdu, dok istraživanje uzroka i prevencije zločina ostaje u drugom planu. To uključuje i stigmu vezanu uz mentalne poremećaje. Diskusija o zločinu, psihološkim poremećajima i sudskoj praksi zahtijeva ravnotežu između pravde za žrtve i razumijevanja kompleksnosti ljudskog ponašanja.
Prevencija nasilja i zločina ne leži samo u kaznama, već i u sustavnom pristupu mentalnom zdravlju, socijalnoj podršci i edukaciji. Jer na kraju krajeva oko nas su….stalno nas iznenade, baš osobe za koje kažu da “nebi ni mrava zgazile.”
Imperij tim
