Tijekom rasprava u kaznenom postupku, često se događa da državni odvjetnik ne prisustvuje tijekom postupka, već mu asistira sudac, što je protuzakonito i krši temeljna ljudska prava optuženika. Sudac nema prava sam voditi postupak bez tužitelja a to često radi. Na kraju, optuženik može biti nevin, i sada govorimo o nevinima a brojke DZS će vaš šokirati koliko ljudi je bilo gonjeno da bi na svim istancama izašli kao nevini ljudi. Ovdje ne pišemo o zločinačkim organizacijama, nego pojedincima sa čijim se životima poigrao DORH a asistiraju ambiciozni suci. Rasprava je rasprava, istraga je istraga. Istragu predvodi državni odvjetnik uz slabe ovlasti istražnog suca a raspravu vodi raspravni sudac kada se podigne optužnica.
DORH JE DOBIO SUDSKE OVLASTI KOJE ZLOUPOTREBLJAVA.
Mnogi raspravni suci temeljito se oslanjaju na istražni postupak, pa optuženiku tvrde “u istrazi ste rekli….a sada”. Mnogi suci očigledno ne znaju osnove pravičnog proceduralnog postupka da baš sudska rasprava služi da se utvrdi istina, a ne da se ponavlja istražni postupak tijekom rasprave. Samim tim rasprave nemaju smisla i najbolje bi bilo da DORH i istražni sudac odmah donesu presude i utamniče onoga koga gone bez prava na obranu. Istraga je uvelike bitna kao i predistraga ali sudska rasprava mora omogućiti sve izostavljeno, zaboravljeno, nedovršeno, ispravljeno te na tome donositi zaključke. Važno je napomenuti da je istraga bitna, ali je vodi pristrano državno represivno tijelo DORH, kojem je isključivo važno u istrazi utvrditi krivnju i tražiti pritvor. Ako naiđu na suca kojeg ni ne zanima što optuženik želi reći, isti ga šalje u pakao pritvora i stjenica. Često DORH tužitelji bez ikakve empatije pa i istrage, utamniče s policijom jednu noć osobu u policijski pritvor gdje je izložena strahu i mučenju, a tužitelji i suci imaju komod da odu kući spavati dok optuženi nije omogućen naći bilo koji dokaz da potkrijepi nedužnost.
Naravno, ponekad se radi o ozbiljnim kaznenim djelima na kojima je policija, DORH i USKOK radio mjesecima i godinama i jasno ukazuje na velike štete i dvojbe optuženika gdje imaju opravdane osnove ali postoje i bezočna iživljavanja kao i neradništvo na slučajevima koji gomilija ladice. No, u istrazi prije snimanja DORH-a ide jedan razgovor, pa drugi. Ponavljaju ti 100 puta prava iako si paraliziran od straha, sve potpisuješ i ništa ne čuješ. Na kraju, ako se pokaješ i priznaš krivicu makar ne bio kriv, možda ti se tužitelj smiluje pa te pusti da se braniš sa slobode. No, značajno je DORH-u kad ima snimku gdje optuženik kaže: “Kriv sam, falio sam, žao mi je.” DORH smatra da ima pobjedu iako u tom “kriv sam” postoji puno ne izgovorenih riječi i dopuna dokumentima, a ako kreneš u širinu postoji mogućnost da te ipak uz svog “sudskog psihijatra” traže pritvoriti.
Više sudskim psihijatrima nije potreban novac od onih koje su prije vještačili, već su neki toliko IZNAD SUSTAVA da su od najkorumpiranijih psihijatara postali službenici DORH-a koji su im na spisku i značajno će se obogatiti od države. Postavlja se ustavno pitanje: kako dokazati da psihijatri kao vještaci ne obmanjuju na štetu optuženika, jer oni neće dobiti sljedeće poslove budu li nepokorni DORH-u? Imamo pravo sumnjati kao što oni sumnjaju, a što ako možemo i dokazati? Sudac istrage odlučuje samo o pritvoru, što je novim zakonima obezakonilo suce da provjerljivo vode i istražuju objektivno postupke. Ovim putem oni su samo nadzor, a zatvor je pun budala i sirotinje dok mafija uredno posluje. Bajićev zakon je dao talijansku moć potpuno nesigurnim i nesposobnim tužiteljima koji ne znaju voditi istrage a istražni suci bez njih ne mogu ništa nego sitno ispravljati. Tragičan zakon Hrvatske u kojoj tužitelj ima prednost u dokazivanju i nitko nije ravnopravan.
NISU SVI SUCI JEDNAKI I MNOGI SUCI IZBJEGNU BITI DIO UCJENA I UVJETA. MNOGI SUCI ŠTITE DIGNITET PRAVDE U HRVATSKOJ I TRUDE SE NE ZAUZIMATI STRANE.
Rad DORH-a vođen je ucjenom i reketom, motiviranim najnižim pobudama kod optuženika za lakša kaznena djela, što ih duboko traumatizira. Same optužbe bile istinite ili lažne stvaraju kod osoba šok, stres, tjeskobu do ptsp. Objektivni vještaci trebali bi pratiti cjelokupno ispitivanje te dati zaključak u istrazi. Ministar pravosuđa Damir Habijan (koji čita ovaj članak) nikada nije osjetio na svojoj koži državnu represiju građana koji umiru u zatvoru, bivaju silovani, grizeni od stjenica, oslobođeni, kojima je uništen život i bore se do EU suda kako bi dokazali nevinost, iako Ustav RH jasno propisuje: “Svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno.”
Državni Zavod za statistiku RH za 2023. godinu javno objavljuje da u Hrvatskoj je za kaznena djela u punoljetnih počinitelja zabilježeno 521 oslobađajuća presuda, a za 2022. godinu: broj oslobađujućih presuda iznosio je 656. Ove brojke ukazuju da su tužitelji i suci gubili vrijeme i troškove države na ovoliki broj nevinih ljudi koji kada su došli do svih istanci uistinu proglašeni nevinima. A upravo DORH pretpostavku nevinosti krši. Također, EU sud za ljudska prava kaznama potvrđuje veliki broj nepravednih presuda i proceduralnih grešaka u Hrvatskoj aljkavih sudaca i tužitelja. Naša sugovornica iz Suda EU potvrdila nam je zabrinutost zbog uskraćivanja prava optuženicima, ističući da proceduralne greške nisu bezazlene kao što se to interpretira u Hrvatskoj, već isključivo rezultiraju promašenim presudama jer se utvrdi da postupak nije vođen pravedno.
Raspravni suci mogu što žele i, nažalost, velik dio njihove prakse je nepoštivanje zahtjeva okrivljenika za izvođenjem osnovnih dokaza koje smatraju značajnim. Poražavajuće je i potpuno pripajanje istražnog postupka i prenošenje istog u raspravni postupak. Takvi suci ne mogu biti raspravni suci jer ne omogućavaju rasvjetljavanje istrage na raspravi, niti da ustrašeni progovore, što dovodi do toga da nevini završavaju u zatvoru. To su suci amateri. O mnogočemu su naši svjedoci izvještavali predsjednike Splitskog suda Dražena Maravića i Bruna Kleina. Nažalost, sudove su sada zatrpali bivši državni odvjetnici koji su postali suci i natječu se u osudama, pa ispada da su isključivo krivnja i visina kazne jedini pravedni kriteriji za uspjeh suca, a ne i utvrđivanje pravičnosti. Tragično je kada se sudac sam ne želi izuzeti iz postupka, iako optuženik smatra da je od početka nepravedan i pruža dokaz o sumnji. Čemu to smeta sučevom egu? Ako je osobni prijatelj tužitelja i ako sam zastupa nezakonitu tužbu DORH-a, stvara se dovoljna sumnja da se osoba izuzme, jer i sudac je čovjek, osim što je profesionalac, ima emocije i može podleći uvjerenjima. Također, ministrovi savjeti o brzini postupka su nezakoniti i neustavni. Nitko nema pravo utjecati na duljinu postupka raspravnom sucu, jer to može štetiti i DORH-u i optuženiku, odnosno utvrđivanju činjeničnog stanja ovisno o složenosti postupka.
“Razuman rok” kao pojam više nije jasan nikome. Naročito kod sudaca koji vode paralelno nekoliko predmeta. Čim se pravdi stavlja limit, ona gubi pravednost. Ukratko, sudove se ne može požurivati niti usporavati. To nije Ustavno. Ali je pravedno da se efikasno riješi u interesu pravde. Neki su slučajevi složeni, neki manje. Takav pritisak može zdravstveno djelovati na same suce, a velik je broj sudaca ozbiljno narušenog zdravlja. Nitko ne može raditi pod presingom. Pravda se ne može zadovoljiti presingom. Npr., neke ubojice policija nije u stanju naći 30 godina i tko je tu odgovoran? Neke nikada. Poznata rimska izreka je bolje 100 krivih osloboditi nego 1 nedužnog osuditi, i to su sve suci i tužitelji učili u Rimskom pravu. Nažalost, ovo društvo nije omogućilo rehabilitacijski mehanizam kada utvrdi da čak i optuženik nije kriminalnih namjera, ne pripada kriminalnom svijetu i želi biti građanin koji doprinosi društvu. A zaboravlja se da je svijest i namjera temelj počinjenja kaznenog djela, pa sa svim tim i okolnosti što neki suci uopće ne uzimaju u obzir.
TE
