Posljednjih nekoliko desetljeća svijet nije samo ubrzao, on je mutirao u nešto što bi i sam autor teorije evolucije, Charles Darwin, gledao s nevjericom. Živimo u svijetu u kojem je apsolutno sve hitno, odgovaramo na mailove dok jedemo, a spavamo tek kad se onesvijestimo od umora. Ovaj virus ubrzanja proširio se i na Balkan, tako da više ne ispijamo kavu satima dok se ne riješe svjetski problemi, a čuvena „fjaka“ (umjetnost da se ne radi ništa) više nije primjenjiva u stvarnom životu.
Filozofija „polako“, „laganini“ više nije aktualna
Postali smo civilizacija koja se natječe tko je zaposleniji; ako nemaš 5 projekata na kojima radiš i 2 posla, ti si nitko u očima modernog društva. Ali u tvoj silnoj ubrzanosti suvremenog života, ono što je u opasnosti je siva materija. Vaš mozak je biološki isti kao onaj od prije 50 tisuća godina; dizajniran je da prepozna jestive biljke u šumi i detektira divlju životinju koja se približava. Ali ono za što nije dizajniran je da primi 5 tisuća informacija dnevno.
Obrađujemo više informacija u jedno popodne nego naš pradjed u cijelom životu
Posljedica te prekovremene obrade informacija očituje se u nekim drugim dijelovima našeg tijela; želudac je stalno na rubu upale, a kortizol, hormon namijenjen da nas čuva od opasnosti, trajno je naseljen u našem organizmu. A kad je kortizol stalno visok, on prži naše neurone.
Utjecaj pretjerane digitalne konzumacije na opće stanje
Posljedica tog konstantno povišenog kortizola je da postajemo razdražljivi, napeti i neprestano nezadovoljni. Dolazi do kemijske erozije našeg razuma, mentalnog burnouta. Ali, to stanje nije ireverzivibilno.
Digitalna katarza
Ne trebamo ugasiti telefon, jer u ovakvom svijetu to je nemoguće jer ćemo biti potpuno isključeni iz svijeta. Dovoljno je isključiti notifikacije, jer svaka notifikacija je kao mikrošok za našu pažnju.
Pravilo apsolutnog ništa
Trebali bi uvesti bar 15 minuta dnevno u kojima ne radimo apsolutno ništa. Ali to znači bez podcasta, bez muzike, bez obavijesti s telefona koje stalno stižu. Izgubili smo naviku odmoriti svoj mozak, ne puniti ga neprestano novim stvarima, informacijama od kojih je mnogo smeća. Naš mozak treba vremena da procesuira ono što je već primio.
Fizička aktivnost je odmor za mozak
Naš mozak voli kad se bavimo fizičkom aktivnošću; ništa ne liječi anksioznost i digitalnu zatrpanost kao tjelesno vježbanje, rad u vrtu, bilo koji oblik fizičke aktivnosti. To je prava terapija za naš umorni mozak kojeg opterećujemo neprestanim skrolanjem do iznemoglosti.
Autor: Katarina Baričić, prof, foto: freepik
