Kako nazvati ljude koji ne znaju saslušati do kraja rečenicu? Kako se ne ljutiti? Kako shvatiti osobu koja upada u riječ i koje su stvarno zainteresirane odjednom dobiti više odgovora? Kao što ne znamo nekada strpljivo iznjeti stav uz prekide, tako i sugovornik zna biti upadan sa svojim “uskočicama”. No što se krije iza toga, jeli vrijeđanje i nepoštivanje? Ipak znanosti komunikologije, sociologije i psihologije tvrde – ne.
U nekim kulturama preklapanje govora je znak živosti, interesa i uključenosti.
U nekim kulturama preklapanje govora (overlapping talk) nije znak nekulture nego znak živosti, interesa i uključenosti. Najpoznatiji primjeri su: Italija, Španjolska, Portugal, Grčka, Izrael, Turska, Libanon, Egipat, Argentina, Brazil, Kolumbija, Meksiko, Balkanske države. U tim kulturama preklapanje nije prekidanje — znak je bliskosti i energije u razgovoru.
Norme pristojnosti podrazumijevaju da sugovornik može iznijeti misao do kraja.
Prekidanje sugovornika tijekom razgovora česta je pojava u svakodnevnoj komunikaciji. Iako se na prvi pogled može činiti kao pitanje nekulture, komunikologija nudi složenije objašnjenje koja uključuju psihološke, socijalne i komunikacijske faktore. Razumijevanje ovih uzroka pomaže boljem snalaženju u interpersonalnim odnosima i učinkovitijoj komunikaciji. U mnogim kulturama, osobito u europskim i mediteranskim, prekidanje se doista smatra neuljudnim ponašanjem. Norme pristojnosti podrazumijevaju da sugovornik može iznijeti misao do kraja. Prekidanje može ostaviti dojam:
-
nedostatka poštovanja
-
nezainteresiranosti
-
umanjivanja važnosti govornika
-
potrebe za dominacijom u razgovoru
Međutim, redukcija ovog ponašanja isključivo na „nekulturu“ pojednostavljuje širu sliku. Što se zaista događa?
Prekidanje se događa kao nesvjesna reakcija na strah da će zaboraviti vlastitu misao.
Neki ljudi imaju brži misaoni tempo od prosjeka. Oni zaključuju unaprijed, misle da „već znaju“ što će sugovornik reći i stoga impulzivno uskaču u rečenicu. Ovo nije nužno namjera da budu nepristojni — radi se o kognitivnom obrascu. Kod osoba s manjkom koncentracije ili poremećajima pažnje (npr. ADHD), držanje misli „na čekanju“ dok drugi govori može biti izazovno. Prekidanje se događa kao nesvjesna reakcija na strah da će zaboraviti vlastitu misao. U komunikologiji se ovo povezuje s orijentacijom na sebe umjesto na sugovornika. Osobe koje teže voditi razgovor mogu prekidati kako bi preuzele kontrolu ili nametnule svoju perspektivu.
Ljudi koji ne znaju saslušati do kraja nisu nužno „nekulturni“.
U nekim okruženjima obiteljskim, regionalnim ili profesionalnim prekidanje je normalizirano i dio je dinamičnog stila razgovora. Ljudi koji dolaze iz takvih konteksta često nisu ni svjesni da njihov stil drugima djeluje agresivno ili nepoštovajuće. Osobe koje snažno emocionalno reagiraju na temu često prekidaju zato što osjećaju hitnu potrebu izraziti stav, obraniti se ili ispraviti informaciju. Prekidanje je tada posljedica emocionalnog impulsa, a ne svjesne namjere. Ljudi koji ne znaju saslušati do kraja nisu nužno „nekulturni“. Razlozi mogu biti psihološki, kognitivni, emocionalni ili kulturni. Ipak, bez obzira na uzrok, učinak na komunikaciju je isti: narušava se razumijevanje, stvara se frustracija i otežava kvalitetan dijalog. Razvijanje aktivnog slušanja, osvještavanje vlastitog stila komunikacije i međusobno prilagođavanje ključni su koraci prema zdravijim interpersonalnim odnosima.
Kada nas netko prekida, mozak to često tumači kao: „Moje mišljenje nije važno.“
Govornik može osjećati ljutnju i doživljavati prekidanje kao nepoštivanje te je razumljivo da se osjeća frustriranim i može smatrati da su motivi slušatelja provokatorski. To je potpuno razumljiva reakcija. Kada nas netko prekida, mozak to često tumači kao: „Moje mišljenje nije važno.“ „Radi to namjerno.“ Ali emocionalna interpretacija ne znači nužno da je to i objektivna istina. Ljutnja često dolazi zato što mislimo:
„Prekida me jer me ne poštuje.“ Umjesto toga, realnije je pitati se: „Je li ovo namjerno ili samo stil komunikacije/impuls?“
Nije sve nepristojnost – ponekad je samo loša navika.
U većini slučajeva je ovo drugo. Vrijeđanje nikad ne poboljšava situaciju i gotovo uvijek eskalira konflikt. Osim toga, vrijeđanjem se narušava vlastita vjerodostojnost i kontrola nad situacijom. Govornik treba razlikovati namjeru od ponašanja. Neki ljudi prekidaju jer su: impulzivni, brzi u razmišljanju, nervozni, nesvjesni svog ponašanja, odrasli u okruženju gdje se prekidanje smatra normalnim. Nije sve nepristojnost – ponekad je samo loša navika. Najbolje djeluje jednostavna, nenapadajuća rečenica: “Molim te, pusti me samo da završim.“, “Osjećam se loše kad me se prekida; važno mi je da dovršim misao.“, “Samo trenutak, želim završiti što govorim.“ To je asertivna komunikacija – jasno postavljanje granice bez napada. Ako osoba vidi da ga prekidanje pogađa „preko mjere“, može prepoznati da je tu možda i osobna ranjivost.
TE
