Moramo jednom zauvijek javno i glasno reći: ljudi s mentalnim poremećajima nemaju se što osjećati prozvanima u pričama o monstrumima, jer oni u tu priču uopće ne spadaju.
Kada seciramo najteža ubojstva, mi ne govorimo o psihijatriji općenito. Mi ne govorimo o 99% ljudi koji se bore s depresijom, tjeskobom, napadajima panike, bipolarnim poremećajem ili kontroliranom shizofrenijom. Ti ljudi nikada u životu nisu imali želju, potrebu niti nagon nauditi ikome.
Problem 99% ljudi je nesreća, unutrašnja patnja i bol. Oni su opasni samo za svoju vlastitu tugu, a ne za tuđe živote. Svi mi imamo određene poremećaje, traume ili ekscentričnosti. Savršenih nema. No, neuroza ili tuga ne rađaju potrebu za klanjem, silovanjem i mučenjem. Povezivati običnu ljudsku psihičku patnju s monstrumima uvreda je za svakog bolesnog čovjeka.
Profiliranje onih 1%: Gdje prestaje ljudskost, a počinje patologija
Prozivati i izolirati onih 1% najstrašnijih poremećaja nije stigmatizacija, već nužna društvena samoobrana. Tu govorimo o specifičnim, malignim stanjima koja se ne mogu liječiti toplom riječju:
- Psihopatija: To nije bolest u klasičnom smislu, već trajna, neizlječiva struktura ličnosti u kojoj je potpuno spržena regija mozga zadužena za empatiju. To su ljudi u kojima je nestalo sve ljudsko. Oni ne osjećaju krivnju, neosjetljivi su na tuđu patnju i njihova je inteligencija podređena isključivo manipulaciji i destrukciji.
- Pedofilija: Duboki, fiksirani poremećaj seksualne preferencije usmjeren na djecu, koji u kombinaciji s agresijom proizvodi najgore oblike ljudskih predatora.
- Teške duševne bolesti izvan kontrole (paranoja/psihoza): Stanja u kojima pojedinac, odbijajući liječenje, umišlja neprijatelje kojih nema, projektira zavjere i postaje tempirana bomba za okolinu jer reagira na nerealne prijetnje iz svoje glave.
Rješenje: Trajna izolacija i zatvorska psihijatrija posebnog tipa
Pravda za žrtve i mir za društvo ne mogu se postići “ekonomičnim” kaznama od 10 ili 15 godina nakon kojih se neizlječivi predatori vraćaju na ulice. Za onih 1% sustav mora uvesti radikalno drukčiji tretman:
- Zatvorska psihijatrija posebnog tipa: Unutar penalnog sustava moraju postojati strogo odvojene, specijalizirane ustanove maksimalne sigurnosti. One moraju biti dizajnirane jednako za tzv. “zdrave” ubojice (psihopate koji su sve radili svjesno i proračunato) i za “nezdrave” (bolesnike s teškim, nekontroliranim psihozama).
- Trajna izolacija iz društva: Ti ljudi moraju biti uklonjeni iz populacije bez prava na brzi povratak.
- Pomilovanje tek nakon iznimno duge kazne i pod strogim nadzorom: Ako se nakon desetljeća provedenih u posebnom režimu uopće otvori pitanje njihova puštanja, to se može dogoditi isključivo uz doživotni elektronički i psihijatrijski nadzor. Svaki njihov korak mora biti kontroliran, jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
Vrijeme je da društvo odraste i prestane miješati kruške i jabuke. Imenovati zlo i tražiti trajnu izolaciju za psihopate i opasne bolesnike nije napad na psihijatriju niti na bolesne ljude. Naprotiv, to je zaštita onih 99% bezopasnih i nesretnih ljudi koje javnost, zbog medijskog neznanja, nepravedno trpa u isti koš s monstrumima. Monstrum nije monstrum zato što je “bolestan”, nego zato što je u njemu nestalo sve ljudsko i ako je to bolest, to ne može biti bolest nas sviju. I zato mjesto mu je u trajnoj izolaciji.
Toni Eterović
