Neki se daju poslu malo više neki malo manje, ali tražiti savršenog čovjeka je iluzija. Nalazimo se u vremenu poremećaja i poremećaji su postali drutšveno prihvatljivi što su trebali oduvijek biti. To nema veze sa bogatstvom ni naobrazbom.
Pravi psihijatri su iskusili životnu bol i zato birali put a ne zato što su ludi.
Ta izjava – “psihijatri su malo ludi” – jedna je od najstarijih šala o mentalnom zdravlju. Ljudi je često koriste da bi ublažili vlastiti strah od psihijatrije ili da bi se našalili na račun profesije. Ima li istine u toj tvrdnji? Ne u smislu u kojem se obično misli. Ono što je bliže istini je sljedeće.
Psihijatre jako zanima ljudska psiha, emocije i patnja. Pa zato biraju to zanimanje. Mnogi su ušli u profesiju jer su u životu vidjeli ili iskusili nešto teško. To je istina i za psihologe, terapeute, socijalne radnike. Empatija ih tjera prema tom polju. Ne postaje se psihijatar zato što si “lud”, nego zato što imaš motivaciju razumjeti ono što je drugima teško pojmljivo i zato što možeš podnijeti intenzivne emocije pacijenata.
Što o tome kažu slavni psihijatri?
Sigmund Freud. Često se šalio da terapeut mora imati “analiziranu glavu”, ali nikad nije rekao da su terapeuti ludi naprotiv, smatrao je da moraju biti emocionalno stabilniji od prosjeka.
Carl Jung. Govorio je da terapeut mora poznavati svoju “sjenu” svoje slabosti jer tek tada može razumjeti druge.
To ne znači biti “lud”, nego biti svjestan sebe.
Irvin Yalom. Često govori da terapeuti nisu savršeni, ali da dobra terapija počinje ljudskom povezanošću, a ne “savršeno zdravom osobom”.
Viktor Frankl. Smisao života i patnja su ga doveli do psihijatrije — ne ludilo. Za njega psihijatar mora biti humanist, a ne osoba bez mana.
Najbolja istina je ova: Najbolji psihijatri nisu savršeno “hladni” i “normalni”, nego dovoljno ljudski da razumiju patnju i dovoljno stabilni da je izdrže.
TE
