O traumi koja se prenosi kroz generacije

Postoje priče koje ne završavaju onoga trenutka kada prestane patnja. One se ne zatvaraju u jednoj generaciji, niti ostaju samo u sjećanjima onih koji su ih proživjeli. Takve priče, čini se, nastavljaju živjeti tiho, ispod površine, u načinu na koji ljudi osjećaju, reagiraju i nose se sa svijetom. Upravo tim nevidljivim nasljeđem bavi se Rachel Yehuda jedna od najvažnijih neuropsihijatrica našeg vremena kada je riječ o razumijevanju traume.

Radila na 450 stručnih radova traume

Rođena u obitelji obilježenoj iskustvom Holokaust, Yehuda nije samo istraživačica nego i netko tko duboko razumije težinu pitanja koje postavlja. Može li bol roditelja postati tiha sjena u životu njihove djece? Može li strah koji je jednom bio pitanje opstanka ostati zapisan u tijelu, čak i kada opasnost više ne postoji?

Njezina karijera, koja traje desetljećima, posvećena je upravo tim pitanjima. Kao psihijatrica i neuroznanstvenica, Yehuda je proučavala preživjele najtežih trauma i njihove potomke, pokušavajući razumjeti kako iskustva ekstremnog stresa oblikuju ljudski organizam. Ono što je otkrila nije jednostavno, ali je duboko potresno.

Trauma se može nasljeđivati

U središtu njezina rada nalazi se ideja da trauma ne mora završiti s onima koji su je izravno doživjeli. Kroz područje koje nazivamo epigenetika, Yehuda je pokazala da iskustva mogu utjecati na način na koji se naši geni izražavaju. Drugim riječima, ne mijenja se sama struktura DNA, ali se mijenja način na koji tijelo “čita” tu istu genetsku informaciju.

U istraživanjima koja su uključivala potomke preživjelih Holokausta, pronađeni su obrasci koji upućuju na povećanu osjetljivost na stres. Kao da tijelo, i generacijama kasnije, ostaje na oprezu. Kao da negdje duboko postoji sjećanje koje ne pripada osobnom iskustvu, ali ipak oblikuje način na koji osoba doživljava svijet. Njezin rad otkriva koliko su ljudi osjetljivi na iskustva koja ih oblikuju, i koliko duboko ta iskustva mogu ostaviti trag.

Rezultat preživljavanja, prilagodbe i potrebe

U tom smislu, ono što se često opisuje kao ustrajnost ili snaga nije nešto urođeno i mistično. To je rezultat preživljavanja, prilagodbe i potrebe da se pronađe način da se ide dalje, čak i kada je prošlost obilježena gubitkom i strahom. Ponekad ta snaga dolazi zajedno s ranjivošću s povećanom osjetljivošću, s unutarnjim nemirom koji nema uvijek jasno objašnjenje.

Znanstvena zajednica visoko cijeni rad Rachel Yehude upravo zato što je uspjela spojiti biologiju i ljudsko iskustvo. Njezina istraživanja otvorila su novo poglavlje u razumijevanju traume, ali i podsjetila na nešto vrlo ljudsko: da ono što proživimo ne nestaje lako. Ono se prenosi, transformira i, na neki način, nastavlja živjeti.

Možda najvažnija poruka njezina rada nije samo u tome da trauma može trajati, nego da se može i razumjeti. A ono što se razumije, s vremenom se može i liječiti.

Pripremio Toni Eterović