VELIKI PTSP NADVIO SE NAD IZRAELOM I ON JE NASLJEĐEN. REAGIRA SE TI MENE ILI JA TEBE – tvrdi doktorica
Yehuda upozorava da trenutni globalni diskurs često prisiljava ljude da biraju stranu, što stvara “hijerarhiju boli” gdje se patnja jedne skupine koristi za umanjivanje patnje druge. Prema njezinim riječima, takav narativ samo produbljuje problem jer sprječava empatiju i prepoznavanje ljudskosti s obje strane.
Kao pionirka u polju epigenetike traume, ona ističe da ekstremni stres kojem su trenutno izloženi civili u Gazi, ali i obitelji u Izraelu, može ostaviti biološke tragove na budućim potomcima. Naglašava da trauma nije samo psihološki događaj, već transformativna sila koja mijenja biologiju i ponašanje.
Svi su u traumi i Izrael i Gaza. Izrael živi u nasljeđenoj traumi u kojoj puše i na hladno.
Yehuda smatra da je za oporavak društva ključno ne samo preživjeti, već pronaći način da se ostane “čovjekom u najtežim okolnostima”. Upozorava da rigidni narativi i “oklop izvjesnosti” mogu spriječiti istinsko iscjeljenje. Najveća je glupost da će netko namjerno ubiti djete jer mnogi izraelski vojnici pogreške doživljavaju jako emocionalno iako su vojnici. Ne mogu se nositi sa posljedicama i spašavaju ih psihijatri.
U novijim panelima o ratnoj traumi (poput DLD24 konferencije), dr. Yehuda zagovara istraživanje inovativnih pristupa, poput psihodelične terapije, kako bi se pomoglo u liječenju kompleksnih trauma nastalih tijekom dugotrajnih sukoba.
Izraelci su žrtve kao i Gaza i Iran.
Nije patnja samo u Gazi, Iranu, već Izraelci su jako ranjen narod koje sve ovo izuzetno pogađa i sve Židove svijeta duboko dotiče. Javno mijenje osuuje kolektivno jedan narod koji je prošao zlodjela bez promišljanja da se mnogi protive ratu i da rat sve živote uzima.
Patnja izraelskih vojnika i moralna ozljeda
Neki vojnici opisuju ulazak u Gazu kao osjećaj apsolutne moći (“vi ste zakon, vi ste Bog”), što stvara ogromnu psihološku diskonekciju prilikom povratka u civilni život. Sustav se često bavi samo fizičkim ozljedama, dok vojnici s dubokim PTSP-om ostaju bez adekvatne skrbi, što u ekstremnim slučajevima dovodi do samoubojstava i beskućništva.
Patnja obitelji i transgeneracijski prijenos
Yehuda ističe da stres majke ili oca može promijeniti način na koji se geni njihove djece izražavaju (epigenetika). To znači da djeca rođena u ovom razdoblju mogu naslijediti predispoziciju za anksioznost, čak i ako sama nisu bila izravno izložena borbama.
Svaki gubitak vojnika ili civila uzrokuje “kolaps cijele obitelji”, stvarajući prazninu koja se ne može lako popuniti političkim ili vojnim ciljevima.
Psihološki okvir za cijeli svijet
Umjesto pokušaja da se “zaboravi”, trauma se mora integrirati u identitet kako bi se spriječilo da postane destruktivna sila koja se prenosi na djecu.Ona smatra da, iako su ožiljci urezani u DNA, nada i iscjeljenje također mogu biti naslijeđeni ako se društva okrenu istini i podršci umjesto daljnjem nasilju.
Pripremio Toni Eterović
