U svakodnevnom životu često susrećemo naizgled nelogičan obrazac: ljudi tvrde da nešto mrze, ali to uporno konzumiraju, prate ili čak traže. Govore da mrze novinare, ali svakodnevno čitaju vijesti. Negoduju protiv društvenih mreža, ali ih stalno koriste.
Izražavaju neprijateljstvo prema određenim skupinama, ali se u osobnom kontaktu često povezuju i zbližavaju. Ovaj fenomen nije samo društvena kontradikcija on ima duboko psihološko objašnjenje koje je detaljno razrađivao otac psihoanalize Sigmund Freud.
Mržnja i privlačnost nisu suprotnosti
Freudova ključna ideja je da mržnja i ljubav nisu potpuno odvojene emocije. One često koegzistiraju. Prema njegovom shvaćanju, obje proizlaze iz istog izvora našeg odnosa prema objektu koji nam je važan.
Ono što nas ne zanima, ne mrzimo. Ono što nas ne dotiče ne izaziva emociju. Mržnja se pojavljuje upravo tamo gdje postoji psihološka investicija.
Zato ljudi ne mrze slučajne stvari, nego ono što ih emocionalno “dira”
2. Ambivalencija: istovremena ljubav i mržnja
Freud uvodi pojam ambivalencije stanje u kojem osoba istovremeno osjeća suprotne emocije prema istoj stvari.
Primjeri iz svakodnevice: osoba uživa u čitanju vijesti, ali mrzi kako se zbog njih osjeća, netko voli cigarete, ali mrzi svoju ovisnost, ljudi mrze “druge”, ali u osobnom kontaktu osjećaju bliskost….
Ovdje nije riječ o laži ili licemjerju nego o stvarnoj unutarnjoj podvojenosti.
Mržnja kao obrana ega
Freud smatra da mržnja često služi kao obrambeni mehanizam. Kada nešto u nama izaziva nelagodu, slabost ili gubitak kontrole, ego pokušava to “neutralizirati” kroz negativnu emociju.
Primjer osoba je ovisna o vijestima osjeća gubitak kontrole, a riješenje ega je izjava “mrzim medije”
Isto vrijedi i za društvene mreže, nikotin, odnose s drugim ljudima ili grupama
Mržnja tada postaje način da osoba zadrži osjećaj moći i izbjegne priznanje vlastite slabosti
Projekcija: mržnja prema drugima kao ogledalo sebe
Jedan od najvažnijih Freudovih koncepata je projekcija.
To znači osobine koje ne prihvaćamo kod sebe pripisujemo drugima, ono što nas najviše smeta izvana često postoji i u nama.
Primjer: osoba mrzi “glupe novinare” ali i sama osjeća nesigurnost, mržnja prema drugoj naciji često prikriva vlastiti strah ili inferiornost.
Na Balkanu je ovo posebno vidljivo: kolektivne mržnje često opstaju dok nema osobnog kontakta, čim se ljudi upoznaju slika se raspada. To pokazuje da mržnja nije uvijek realna nego psihološki konstrukt.
Zašto ljudi mrze grupe, a vole pojedince
Freud nije direktno pisao o Balkanu, ali njegova teorija savršeno objašnjava ovaj fenomen. Grupe su apstraktne. lako ih je demonizirati. Pojedinac je konkretan aktivira empatiju.
Zato “mrzim policiju” ali volim policajca kojeg poznajem, “mrzim ovu naciju” ali prijatelj iz te nacije postaje izuzetak.
U stvarnosti mržnja je često usmjerena prema ideji ne prema stvarnim ljudima.
Unutarnji konflikt: zašto ljudi mrze ono što vole
Freud bi ovo objasnio kao sukob između želje (ono što nas privlači) i super ega (moral, društvene norme, ideal o sebi)
Primjer: “Znam da je ovo loše za mene ali ne mogu prestati” Rezultat: osoba razvija mržnju prema objektu ali ga ne napušta. To stvara poznati osjećaj “mrzim sebe što ovo radim”
Što ljude zapravo “jede”
Ako sve svedemo na jednu Freudovsku dijagnozu, iza ovih ponašanja stoje osjećaj gubitka kontrole, unutarnji konflikt između želje i norme, nesvjesni strahovi i nesigurnosti, potreba da se zaštiti ego.
Mržnja je tada: simptom, obrana i pokušaj regulacije unutarnjeg kaosa. Paradoks mržnje nije stvar kontradikcije nego dubine ljudske psihe.
Ljudi često ne mrze ono što koriste nego način na koji ih to oblikuje, osjećaj slabosti koji im to izaziva ili dijelove sebe koje u tome prepoznaju
Zato je Freudova ideja i danas relevantna: Mržnja nije suprotnost ljubavi nego njezina sjena. I često upravo tamo gdje kažemo “mrzim” krije se nešto što nas najviše privlači, ali i najviše uznemirava.
Pripremio Toni Eterović
