Postoje brojni psiholozi, psihijatri i istraživači mentalnog zdravlja koji su pisali o emocionalnoj ulozi plakanja—među njima primjerice Sigmund Freud, John Bowlby, Judith Kay Nelson i drugi koji su plakanje povezivali s emocionalnim rasterećenjem, regulacijom stresa i procesuiranjem boli.
Plakanje je jedno od najstarijih ljudskih izraza emocija. Iako se u različitim kulturama tumači na različite načine—od znakova slabosti do znakova iskrene ljudskosti—postoji sve više psiholoških spoznaja koje ukazuju da suze imaju važnu ulogu u našem emocionalnom zdravlju. Ali liječe li suze zaista dušu?
Suze koje prolivamo zbog frustracije ili tuge nazivaju se emocionalne suze. One se razlikuju od suza koje vlaže oko ili reagiraju na iritaciju (npr. luk). Zanimljivo, emocionalne suze sadrže višu razinu hormona stresa poput prolaktina, ACTH i leucina enkefalina – prirodnog analgetika. Mnogi stručnjaci smatraju da je upravo izlučivanje tih supstanci jedan od razloga zašto se ljudi nakon plakanja osjećaju smirenije.
Psiholozi poput John Bowlbyja, pionira teorije privrženosti, naglašavali su da je plakanje prirodan mehanizam kojim tijelo reagira na gubitak i traži utjehu. Plakanje je, u tom smislu, komunikacija – prema drugima, ali i prema samome sebi. Stručnjakinja za emocije Judith Kay Nelson u svojim radovima opisuje plakanje kao „most“ između unutarnjeg preopterećenja i emocionalnog smiraja, tvrdeći da ono ima važnu socijalnu i regulacijsku funkciju.
Mnogi ljudi spontano potvrđuju osjećaj olakšanja nakon što dopuste sebi da zaplaču. Psihološka istraživanja pokazuju da plakanje aktivira parasimpatički živčani sustav, koji pomaže tijelu da se smiri, ujedno potiče socijalnu povezanost, jer suze često izazivaju empatiju kod drugih, omogućuje procesuiranje potisnutih emocija, umjesto njihovog nakupljanja. Drugim riječima – plakanje može biti svojevrsni emocionalni ventil.
Iako medicina ne tvrdi da suze „liječe dušu“ u doslovnom smislu, mnogi ugledni stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja pišu i govore o važnosti plakanja: Sigmund Freud je plakanje vidio kao način oslobađanja „afektivnog naboja“. Karl Menninger, poznati američki psihijatar, smatrao je da potiskivanje emocija može biti psihički štetnije nego plakanje. Mnogi suvremeni psihoterapeuti naglašavaju da dopuštanje plakanju može pomoći u terapijskom procesu, jer vodi autentičnom izražavanju i dubljem razumijevanju emocija.
TE
