Oproštajni koncert Tereze Kesovije bio je mega uspješan spektakl na starom placu u Splitu. Teško je energiju dočarati, naročito kad skupa sa publikom pjeva svoje hitove. Iako ima velike probleme sa kukovima i pomogli su joj asistenti, njen glas i njen razum su nikada ljepši.
Iako su odmah rasprodane karte, preko 1000 građana je ostalo ispred placa. Gradonačelnik Tomislav Šuta je naredio da se sve ljude pusti na koncert tako da je plac bio prepunjen.
Tereza je htjela odustati od života a dočekala 88
Rasprave o Terezi Kesoviji posljednjih godina sve češće otkrivaju više o društvu nego o samoj umjetnici. U tim raspravama redovito se ponavljaju isti prigovori: što je pjevala u bivšoj državi, s kim se družila, gdje je nastupala nakon rata. No pitanje koje se pritom rijetko postavlja jest – imamo li pravo svesti jedan život i jednu karijeru na selektivno birane epizode?
Tereza Kesovija nije samo zbroj svojih političkih konteksta, poznanstava ili odluka donesenih u određenim povijesnim okolnostima. Ona je prije svega umjetnica čiji je glas nadživio države, režime i ideologije. Pjevala je u vremenu Josipa Broza Tita, kao i u vremenu Franje Tuđmana, ali njezina publika nikada nije bila ograničena na granice politike.
Upravo suprotno – njezina karijera, osobito u Francuskoj i šire, svjedoči o univerzalnosti umjetnosti koja ne priznaje podjele kakve ljudi često nameću.
Doživjeti velike tragedije i nastaviti
No iza te javne figure stoji i osobna priča obilježena teškim gubicima. Sama je govorila o osjećaju krivnje koji ju je pratio od rođenja, jer joj je majka preminula nakon poroda. Taj tihi teret nosila je kroz život, a dodatno ga je produbila tragedija smrti brata, koji joj je bio veliki oslonac.
Njegov gubitak gurnuo ju je u duboku depresiju, toliko tešku da je, kako je priznala, posegnula i za pokušajem suicida. Ipak, unatoč svemu, doživjela je duboku starost i izgradila karijeru koja nadilazi granice država i jezika. To nije mala stvar – to je svjedočanstvo iznimne unutarnje snage.
U tom svjetlu, pitanje njezinih političkih ili društvenih izbora dobiva drukčiju dimenziju. Što je jedna umjetnica, opterećena vlastitim životnim borbama, uopće trebala znati ili nositi na svojim leđima od složenih povijesnih trauma?
Je li njezina zadaća bila brojati žrtve između Nijemaca, ustaša, četnika i partizana, ili istraživati mračne strane vremena Josipa Broza Tita? Takva očekivanja često su retroaktivna i nepravedna – lako ih je postaviti iz današnje perspektive, ali su bila daleko od realnosti života običnih ljudi, pa i umjetnika, u tadašnjim okolnostima.
Zamjerati građenje mostova govori o rušiteljima mostova
Zamjerati joj što je gradila mostove, čak i ondje gdje su rane bile duboke, znači zanemariti temeljnu ulogu umjetnosti: povezivanje ljudi. Odlazak u sredine koje su nekad bile simbol boli za nju osobno – poput mjesta gdje joj je dom bio uništen – nije čin izdaje, nego čin snage. Takvi postupci ne brišu prošlost, ali pokazuju da pojedinac može nadilaziti traumu bez poricanja.
U konačnici, postavlja se i moralno pitanje: tko ima pravo odlučivati u tuđe ime o oprostu? Oprost nije kolektivna naredba, nego duboko osobni čin. On ne poništava nepravdu, ali omogućuje pojedincu da nastavi dalje. Kada netko izvana pokušava nametnuti sud o tome treba li netko oprostiti ili ne, zapravo prelazi granicu osobne slobode.
Dokaz da umjetnost može nadživjeti podjele
Kritike upućene osobi u poznim godinama, koja iza sebe ima desetljeća umjetničkog rada i međunarodnog priznanja, često otkrivaju više o potrebi za osudom nego o stvarnoj težini navodnih prijestupa. Posebno je problematično kada se zanemaruje kontekst vremena u kojem su odluke donesene, kao i činjenica da su mnogi tada djelovali unutar sustava koji nisu birali.
Tereza Kesovija jest simbol jedne epohe, ali i nešto više od toga. Ona je dokaz da umjetnost može nadživjeti podjele i da osobni izbori, ma koliko bili podložni kritikama, ne mogu izbrisati ono što je trajno – glas, emociju i trag koji umjetnik ostavlja u ljudima.
Toni Eterović
