U postratnim društvima, bol nije samo emocija ona često postaje identitet. Mnogi ljudi ne nose samo sjećanje na nepravdu, nego i duboko ukorijenjen osjećaj da ih ta nepravda definira. To je ono što psiholozi nazivaju identitetom žrtve.
I tu dolazimo do neugodne, ali važne istine: ponekad se ljudi drže svoje boli jer im ona, na paradoksalan način, daje osjećaj sigurnosti.
Zašto je teško pustiti bol?
Prema istraživanjima psihologa Robert Enright, nepravda može postati središnji dio osobnog identiteta ako ostane neobrađena. Kada se to dogodi, bol prestaje biti nešto što se dogodilo i postaje nešto što osoba jest.
To nosi određene “psihološke koristi”: jasan osjećaj tko je kriv, a tko nevin, moralna pozicija (mi smo žrtve, oni su agresori), pripadnost grupi koja dijeli isto iskustvo, opravdanje za ljutnju, nepovjerenje ili distancu
Drugim riječima, bol daje strukturu. Bez nje, mnogi se suočavaju s pitanjem: “Tko sam ja ako više nisam žrtva?”
Zamka moralne nadmoći
Desmond Tutu je kroz svoj rad primijetio da patnja, ako se ne transformira, može postati temelj za novu podjelu. Žrtva može razviti osjećaj moralne nadmoći koji, iako razumljiv, dugoročno sprječava iscjeljenje.
Ovo ne znači da patnja nije stvarna ili opravdana. Problem nastaje kada ona postane jedini okvir kroz koji se gleda svijet.
Tada svaka nova situacija postaje potvrda stare priče.
Kada oprost prijeti identitetu
Za mnoge ljude, ideja oprosta ne izaziva samo otpor nego i strah.
Ako oprostim, znači li to da ono što se dogodilo više nije važno? Izdajem li svoju obitelj, narod ili prošlost? Gubim li dio sebe?
Everett Worthington naglašava da je važno razlikovati dvije stvari: oprost i opravdavanje. Oprost ne briše odgovornost. On samo prekida emocionalnu vezanost za bol.
Ali taj prekid može djelovati kao gubitak identiteta posebno ako je osoba godinama gradila sebe oko te priče.
Tihi prijenos na novu generaciju
Jedan od najopasnijih aspekata identiteta žrtve je njegov prijenos na djecu. Djeca ne nasljeđuju samo činjenice o ratu nego emocije. Ton kojim se govori o “drugima”, napetost u tijelu pri određenim temama, neizgovorene zabrane (“s njima se ne miješamo”).
Fred Luskin upozorava da dugotrajna ogorčenost djeluje poput kroničnog stresa, ne samo na pojedinca nego i na obiteljski sustav.
Tako rat, iako formalno završen, psihološki nikada ne prestaje.
Put izlaska: gubitak ili oslobađanje?
Duhovni učitelji poput Eckhart Tolle govore o tome da vezanost za prošlu bol održava iluziju identiteta. Kada osoba počne otpuštati tu vezanost, često osjeća prazninu ali ta praznina nije gubitak, nego prostor za nešto novo.
To je prijelaz koji nije lagan.
Jer istina je pustiti bol znači odreći se poznatog ali zadržati bol znači ostati zarobljen.
Realan zaključak
Neće svatko biti spreman odreći se identiteta žrtve. I to nije nešto što se može nametnuti izvana.
Ali vrijedi jasno reći:
Držati se boli može dati kratkoročan osjećaj sigurnosti ali dugoročno održava unutarnji rat.
Oprost, s druge strane, ne briše prošlost.
On samo vraća vlasništvo nad vlastitim životom.
Toni Eterović
