Često puta svojim stavom, vjerom, ocjenom, kritikom pa i osmjehom oštetimo drugu stranu a da nismo ni svjesni. Također druga strana može učiniti isto i to će nas jako povrijediti. Tu zapravo možemo zaključiti da se ljudi razmišljanjima zbližavaju ili razilaze. Često sitnice bole više nego veće uvrede jer nitko ne zna što je kome sitnica a što veća uvreda. To vam je poput duševnih boli. Postoji sudska praksa u kojoj se navodno može ocjeniti nečija patnja i bol mada je to apsolutna neistina. Za primjer, imam dva poznanika koji su bili u ratu, jedan je dobio metak u prsa, preživio i oporavio se, dok je drugom metak prošao pored uha, i nakon toga je dobio psihozu. Izazivanje nečije patnje i boli je nešto jako gadno a također ići to ocjenjivati je drsko i bezobzirno ako nije uz veliku pažnju prema osobi.
Nekoga uvreda može jako raniti, a i poznajem ljude koji su umrli doslovce od straha i od tuge. Umrli! Zato bismo trebali prvo kao ljudi shvatiti da smo – ljudi i da se svi djelimo na dobro i zlo. Netko nije svjesan svoga dobra ni zla, a netko je svjesan. Kada smo ranjeni imamo ljude koji se povuku u svoje rane, one koji olako oproste i one koji žive za osvetu. Često puta ćete ćuti i od vjernika i nevjernika riječ “savjest mi je čista” mada vjerujte poznam i ubojice kojima je savjest čista. Žale što nisu ubili još. Kažu da nakon osvete bolje spavaju jer im je osveta dala zadovoljavajuću pravdu. Niti malo se ne grizu i sve bi ponovili opet i to sa još većim posljedicama. Strast za osvetom koju vodi mržnja, paradoksalno je vrlo blizu strasti za oprostom koju vodi ljubav. Savjest često nemaju oni koji se pozivaju na nju a mogli bi je nazvati i mrtvom savjesti, jer bi se čovjek trebao znati preispitati za svoj postupak.
Mržnja je pokretač života brojnih ljudi. Ona im hrani dušu a potiče je: učinjena nepravda, čista ljubomora ili neuzvraćeno “frustracija”. Često takvi ljudi postanu osobe koje zamrze i sebe. “Neću oprostiti, mora platiti, mora biti uništen makar i ja bio uništen.” I takvi ljudi sami sebe dovedu do toga da hrana koja je mržnja i osveta počinje jesti živi organizam sebe – mrzitelja. Kreće razboljevanje. Ruku na srce, neki ljudi doista moraju znati da isprike nisu zanimanje, niti nešto što se izjavljuje svaki dan, a ni ne zaslužuju šanse za ponavljanje. Iako to nebi smio reći jer ja ne želim biti ponavljač, ljudi su u 90% ponavljači i zajeb (gdje smo najslabiji) učinjen jednom, ono će se uza sva zaklinjanja ponavljati. Ljudi smo. Svi imamo sklonosti. Kao vjernik smatram da je nužno za spas naše duše svakome oprostiti kako Isus kaže 7 x 77, ali nikako dati šansu da ponovlja štetu jer mi nismo Isus. Kao logičar smatram da je opraštanje nešto zbog čega ću biti kriv jer će onaj kome sam oprostio ne samo ponavljati nego i ranjavati druge ljude. Zato nekada trebam pokazati zube.
To podrazumijeva da uz oprost treba se svaki čovjek pitati kako ispraviti ili okajati svoje štete. Ako je sve što ima duboko kajanje, trebamo prihvatiti, svako zna za sebe u srcu koliko može dati da ispravi štete. Nažalost ta iskrivljena savjest često poravna sama sebi dugove na način da čovjek otkloni krivicu sam od sebe i gurne je u podsvjest, no to se jednom probudi, pa pita Bože što sam ti skrivio ili skrivila.” Kako primitivno, svi smo grešnici, samo što neki glume svece i baš na tom putu se uzohole da Bog postane ne samo njihov, nego njihovo vlasništvo i poduzeće. Oni sami sebi postanu Bogovi. Njima je Bog prvi rodjak. Oni će se ispovjediti da neće učiniti, ono što namjeravaju uraditi sutra i što su uradili jučer. Zar nije bolesno? A Bog to i prije ispovjedi vidi, čak se i nasmije, a kad mu već postane tragično od svih tih redova koji ne mogu srcem mu se obratiti, vjerojatno se i opije. Duboko sam uvjeren da Bog i Isus Krist isključivo sami bez svećenika odrješuju grijehe. Staviti pred Boga posrednika grešnika, malo je ponižavanje Boga, pa sve svece imamo ih na tisuće u katoličkoj i još u pravoslavnoj. Zar nisu svi sveci bez obzira na podjelu? Zar nismo Kršćani? Da, opet krećem u vjersku analitiku zašto su se dva brata iz interesa zavadila i podjelila crkvu a mi nastavljamo tim putem….pa i kao otpadni katolik se pitam kako se kroz povijest moglo poubijati milijune ljudi zbog Boga? Kako su Pape zivjele u izobilju, mnogi tucali zene, muske, a oni najludi i djecu? Kratko pitanje tebi, jeli to Kristovo poslanje i jeli Krist stanuje tu? Mnogi vjernici ce se zgrazati jer religija im je sve za sto se drze i ja to shvacam. I ja shvacam da postoje predivni duhovnici koji su svoj zivot posvetili Bogu, vjernicima i njihovim zivotima. Koji te osim Udbe pitaju imas li od cega zivjeti i mogu li ti pomoci. Na djelima pociva vjera. “Po djelima cete ih prepoznati”.
Nije baš u redu ali ta utrka za prvim redom u crkvi i prestižom, kako biti viđeni, česta je kod političara koji su nanijeli silno zlo na tisuće obitelji. I onda nam kažu ti ne dolaziš radi drugih nego radi sebe. Ja dolazim radi Boga i želim čisti zrak. Ako su tu došli demoni koji su doveli do iseljenja mladih, do vlastitog bogaćenja i pljačkanja, ja ne mogu pripadati toj atmosferi. Ona zaudara. Osjeca se. Medu njih moze 100 slicnih. Ta atmosfera nije Božja i prevladao je zao duh koji uznemirava one kojima je mnogo dato da znaju i kojima je zaista stalo do vjere. No vjernik će uvijek naći način i Bog će za njega naći način da spasi svoju vjeru i održi je živom, a netko će ipak iz gnjeva sve to napustiti. Zapamti, izmedju tebe i Boga nema prepreke ni zida, mozes sam pokrenuti dijalogom i zazvati ga ali vjeru je tesko odrzavati jer vecina nas je sklona nekom grijehu. Kako li je tek ateistima? Ja inače ne svjedočim baš svoju vjeru i svoj gnjev protiv klera, ali doživim da često ateisti koji kažu da su ugroženi me bombardiraju ateizmom nevjerom i uspiju me udaljiti od vjere. Okružen sam sa 90% dragih ateista, ne mogu reći da su loši ljudi, naprotiv, ali ni ne mogu reći da su svi toliko sjajni i poznajem ih kao i ove iz prvih redova u crkvi sa silnom zloćom. Tako da sve se svodi na to da li si čovjek ili nisi, samo to, jesi li čovjek.
Vapaj kajanja dobiva i vapaj oprosta. Mnogi od nas su učinili nepravde i svjesni su da su možda pogriješili no ljubav čini čudesa. Vapaj kajanja ne možete izvesti scenski, kajanje i riječ “izvini” zavlada vašim licem, očima, usnama, rukama, mimikom, ona odiše vašom aurom i ona nije službena protokolarna riječ, ona jest ili nije, samo to svačije oko ne vidi. Empate će lako osjetiti jeli iskreno ili je lažno. Kajanje mi je jako značilo jer i sam se znam pokajati u obnovi nekih saveza, no kajanje iz srca nije lako. Mnogi kažu da je to za kukavice, no da vidimo koliko treba hrabrosti za suočenje sa kajanjem. Ni malo jednostavno, jel da? Oprost liječi dušu osobe i uzdiže je, izbacuje toksine iz duše i organizma jer je to najhrabriji čin ako se usudis iskreno kajati. Netko neće prihvatiti kajanje a to znači da nije dorastao ni dijalogu niti hrabrosti, no netko će preći preko svega i prekinuti lanac mržnje. Nemojmo zaboraviti, ljudi su oduvijek najokrutnija bića koja postoje na planeti i ono što je spreman uraditi čovjek nije u stanju niti jedna zvijer. Isto tako čovjek može biti izvor ljudskosti koja nadilazi sve stepenice do svetosti. Covjek moze biti covjek i time nadici protokole.
Pripremio: Toni Eterović
