Mnogi ljudi godinama se muče s anksioznošću, depresijom, paničnim napadajima i nesanicom, a najveći strah im nije sama bolest nego odlazak psihijatru i početak terapije. Posebno mladi često imaju osjećaj da će ih lijekovi promijeniti, otuđiti ili obilježiti za cijeli život.
A zapravo bi trebali jednostavnije gledati na stvari.
Čovjek svaki dan živi uz nešto. Pijemo vodu, kavu, vitamine, lijekove za tlak, šećer ili srce. Mnogi ne mogu bez naočala, inzulina ili terapije za štitnjaču. Zašto bi onda lijek za mozak bio nešto sramotno ili “strašno”?
Mozak je također organ. Kada se iscrpi, poremeti ili izgubi ravnotežu, nekim ljudima jednostavno treba pomoć.
Velik broj mladih danas pokušava sve izdržati sam. Trpe mjesece nesanice, strahova i unutarnjeg kaosa samo zato što se boje tablete. Čitaju internet, slušaju tuđa loša iskustva i stvaraju osjećaj da je terapija neka životna katastrofa.
A istina je da mnogi tek uz terapiju ponovno počnu normalno živjeti.
Neki prvi put nakon dugo vremena normalno spavaju, odlaze među ljude, prestanu živjeti u panici, mogu učiti, raditi i disati bez stalnog straha.
Naravno, nisu svi lijekovi isti i nije svaka terapija idealna iz prvog pokušaja. Nekada treba vremena da liječnik pronađe ono što čovjeku odgovara. Nisu ni svi psihijatri savršeni. Ali moderna medicina mnogim ljudima doslovno vrati život koji su već počeli gubiti.
Problem je što društvo i dalje stvara nepotreban strah od psihijatrije. Ljudi će bez problema piti tablete za želudac ili antibiotik, ali kada treba pomoći mozgu, odmah misle da su “slabi” ili “ludi”.
Često je najveća hrabrost priznati da više ne možeš sam.
Treba razumjeti i jednu važnu stvar. Terapija ne mora značiti da će čovjek cijeli život piti lijekove. Nekima je potrebna kraće, nekima dulje, a nekima dugoročno. I u tome nema ništa nenormalno.
Ako nekome lijek pomaže da ne tone u depresiju, ne živi u panici, ne razmišlja o najgorim scenarijima, može normalno funkcionirati, onda lijek nije neprijatelj nego pomoć.
Najveća pogreška je odgađati liječenje iz straha i ponosa. Mnogi ljudi tek kasnije shvate koliko su nepotrebno patili jer su se bojali jedne tablete više nego same bolesti.
Prihvatiti terapiju ne znači izgubiti sebe.
Ponekad upravo tada čovjek ponovno pronađe sebe.
Toni Eterović
